Učitavanje sajta
Aktivnosti

DA’VA (MISIONARSKI RAD) U SANDŽAKU POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

DA’VA (MISIONARSKI RAD) U SANDŽAKU POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Službenik Mešihata Islamske zajednice Srbije Kemal Hasanović, master islamskih nauka, bio je učesnik znanstvenog skupa održanog 16. 11. 2019. godine u Novom Pazaru, u organizaciji Kulturnog centra – okruglog stola posvećenog svečanosti mevluda. Njegov rad je uvršten u Zbornik radova koji je štampan tim povodom (priređivač Zbornika: Hasna Ziljkić, izdavač: Kulturni centar, godina: 2019), mi ovom prilikom predstavljamo njegov rad.

 Apstrakt

U ovom radu obrađujemo obrazovanje u Sandžaku u periodu poslije Drugog svjetskog rata, sa osvrtom i na period prije rata; gdje su to muslimani Sandžaka sticali znanje, prije svega islamsko vjersko znanje, i na koji način su ga čuvali i prenosili. U tom smislu, u radu je poklonjena značajna pažnja institucijama koje su radile na očuvanju vjerskog identiteta sandžačkih muslimana kao što su sibjan-mektebi i medresa. Sibjan-mektebi (osnovna škola) su na prostoru Sandžaka postojali i djelovali od polovine 15. vijeka pa do pred početak Drugog svjetskog rata, a onda su njihovu ulogu preuzeli mektebi. Medrese (srednja ili viša škola) se takođe javljaju u 15. vijeku, posljednja na prostoru Sandžaka je prestala da radi 1946. godine, ali je 1990. godine obnovila svoj rad.  Pažnja je  usmjerena i na mevludske svečanosti gdje je islamsko znanje popularizovano za šire narodne mase. U radu je stavljen naglasak i na rad i djelovanje nekoliko alima (učenjaka), koji su dali značajan doprinos u očuvanju i prenošenju islamskog vjerskog znanja kao što su: Ismail ef. Filibarić, Amir ef. Ziljkić i Vehbija ef. Hodžić.

 

Ključne riječi: sibjan-mekteb, medresa, svečanost mevluda.

 

            Da bismo mogli bilo šta govoriti o obrazovanju muslimana na našem prostoru u periodu poslije Drugog svjetskog rata i razumjeti sve što se događalo u to vrijeme, moramo se osvrnuti na vrijeme prije Drugog svjetskog rata, pa i vrijeme Osmanlija, koji su donijeli islam na ove prostore. Kada govorimo o pojavi islama i njegovom širenju na području Sandžaka, kao početak tog procesa uzima se period dolaska Turaka na ove prostore. Prvi pripadnici islama na prostorima današnjeg Sandžaka javili su se krajem 14. i početkom 15. vijeka[1]. Osmanska država nije vodila nikakvu službenu politiku prevođenja nemuslimana u islam. U prilog tome ide činjenica da je islam opstao i nakon odlaska Osmanlija i to da se autohtono stanovništvo borilo da opstane islamski način življenja na ovim prostorima[2].

Po odlasku Osmanlija sa ovih prostora, muslimani se institucionalno organizuju da bi sačuvali svoj vjerski identitet. To institucionalno djelovanje posebno na polju obrazovanja možemo podvesti pod rad i djelovanje sibjan-mekteba i medresa, koje je za šire mase popularizovano kroz mevludske svečanosti.             

    

    Značaj sibjan-mekteba u obrazovanju u Sandžaku

Nakon osvajanja ovih prostora, Turci su u ove krajeve prenijeli pojedine islamske tekovine koje su primili od Arapa i Perzijanaca. Među tim tekovinama ističu se islamske škole, koje kao i džamije susrećemo od samog početka. Prateći historijski razvoj Sandžaka kroz izvorna dokumenta, možemo zaključiti da su prve generacije mladih Sandžaklija svoje početno obrazovanje sticali u sibjan-mektebima. Ovaj tip škola bio je prisutan u svim gradovima na području Sandžaka, kao i u većini sela. U njima, kao u početnim školama, sticalo se početno vjersko obrazovanje i većina njih se nalazila u okviru džamijskog prostora. Prvi takav mekteb sagrađen je 1461. godine, a nalazio se uz džamiju Gazi Isa-bega Ishakovića u Novom Pazaru. Ovaj mekteb je prva prosvjetna ustanova na ovom dijelu Balkana[3].

Mektebi su trajali četiri sunufa (razreda). Nastava je bila uglavnom vjerskog karaktera. Pored akaida, izučavale su se i ostale oblasti: tarihul-islam, tufetul-islam, birgivija, hadisi, meška – lijepo pisanje i sl. Bilo je i sportskih aktivnosti. Polaznici sibjan-mekteba su nakon završenog četvrtog razreda dobijali svjedočanstva, a nakon toga mogli su upisati medresu[4]. Sibjan-mektebi su zadržali svoju formu sve do početka 20. vijeka, kada je Ismail ef. Filibarić, koji je kao upravitelj i vjeroučitelj djelovao u periodu između dva svjetska rata, izvršio reformu sibjan-mekteba. On je, pored vjerskih predmeta, uveo i svjetovne predmete. U okviru njega učila se matematika, gramatika, historija, geografija, gramatika turskog jezika i drugi predmeti[5].

Hadži Bahrija Ćorović iz Novog Pazara, govoreći o mektebima za 1930/1931. školsku godinu, ističe sljedeće: „U to vrijeme u Novom Pazaru su bili zastupljeni tzv. sibjan-mektebi. Ovi mektebi su djelovali odvojeno za muškarce i djevojke, tj. postojali su ženski i muški. Jedan od takvih mekteba, čiji polaznici su bili isključivo dječaci, nalazio se u Lugu kod Bor-džamije, a vodili su ga Ismail ef. Filibarić i hfz. Ramiz ef. Paljevac. Ovaj mekteb su pohađala djeca različitog uzrasta.“[6] Kaže se da je ovaj mekteb  bio najbolje organizovan. 

Nažalost, sibjan-mektebi su prestali sa radom prije Drugog svjetskog rata, jer je vlast zabranila njihov rad, ali plodovi njihovog postojanja su se vidjeli i osjećali još zadugo. Naime, jedan broj svršenika ovih sibjan-mekteba je nastavio svoje školovanje u medresama i drugim višim školama i kasnije se istakli u očuvanju islamskog vjerskog znanja  na ovim prostorima. Bilo je i onih koji nisu išli na dalje školovanje a koji su takođe ostali upamćeni kao veliki alimi (učenjaci) i veliki da’ije (misionari). Jedan od takvih je Amir Ziljkić – slijepi alim, o čijem se znanju i dan-danas priča, a koji je bio učenik Ismal ef. Filibarića. On je rođen 1909. godine u selu Orašu, koje pripada opštini Tutin. Najveći dio svog života i rada je proveo u svom rodnom selu kao imam i vjeroučitelj. Dekretom načelnika Štavičkog sreza postavljen je za rukovodioca vjerske pouke za Štavički srez. Od tada pa nadalje pod njegovim nadzorom radilo je oko jedanaest mekteba i to: Oraše i okolna sela; Raduhovce, gdje je mekteb bio sličan medresi; Draževiće; Duga Poljana; Tutin i okolna sela, Mitrovica i dr.[7]

Sibjan-mektebi su zajedno sa medresama imali presudan uticaj u očuvanju i prenošenju islamskog vjerskog znanja i nakon Drugog svjetskog rata.[8]

Pošto su prestali da rade i postoje sibjan-mektebi, njihovu ulogu su preuzeli mektebi (koje imamo u današnjem obliku). Mektebi su, uglavnom, bili namijenjeni za vjersko obučavanje djece, mada je bilo i situacija kada su i odrasli dolazili u mektebe da nauče što više o svojoj vjeri. Oni su radili po uzoru na sibjan-mektebe, mada je bilo i određenih razlika. Djeca su u mektebima sticala osnovno vjersko znanje iz različitih oblasti, kao što su: osnove vjerovanja; imanski šarti; propisi o čistoći, namazu, postu i ostalim islamskim šartima; povijest islama  život poslanika Muhammeda, a.s.; osposobljavani su da uče Kur'an. U tim mektebima su djeca podučavana moralnim vrijednostima (da ne lažu, ne kradu, da se klone ružnog i nepristojnog govora, da poštuju starije, da poštuju svoje roditelje, svoje učitelje...).

Vjerska pouka u mektebima je bila organizovana na dobrovoljnoj osnovi, nije bila obavezna i izvodila se uglavnom vikendom i drugim danima kada djeca nisu išla u školu. Međutim, zahvaljujući dobroj saradnji i komunikaciji koju su tadašnji imami – vjeroučitelji ostvarivali  sa roditeljima, veliki broj djece je  dolazio na vjersku pouku i sticao kvalitetno znanje. Mektepska nastava je izvođena u džamijama ili u mektebima (objektima koji su posebno izgrađeni za izvođenje vjerske pouke).

Mnogi od svršenika tih mekteba su kasnije obavljali funkcije imama u nedostatku svršenika medrese. Što znači da su u njima sticali kvalitetno znanje. Ramiz Ziljkić je polaznik mekteba Amira ef. Ziljkića, koga je naslijedio na mjestu imama u selu Orašu (opština Tutin) i na toj funkciji ostao do pred svoju smrt. Mekteb koji je on vodio radio je praktično na isti način kako su funkcionisali sibjan-mektebi. Za razliku od ostalih mekteba koji su radili uglavnom samo vikendom, ovaj mekteb je radio i ostalim danima i to u dvije smjene. Učenici koji su ujutru išli u (svjetovnu) školu, poslije škole su odlazili u mekteb; učenici koji imali nastavu u školi poslije podne, ujutru su odlazili u mekteb. Kada su ga stigle starije godine, djecu je poučavao u svojoj kući i za taj rad, kao i njegov učitelj Amir-efendija, nikad nije uzeo ni jedan dinar. Imao je mnogo uspjeha u radu sa djecom i omladinom. A sve to je uspio zahvaljujući znanju koje je stekao učeći pred Amir-efendijom i metodama rada koje je, takođe, preuzeo od svog učitelja[9].

Iako mektebi, kao ni medresa, nisu radili ništa protivzakonito, nažalost, mnogim od nih je rad u određenim periodima bio zabranjen, tako da su mnoga djeca ostala uskraćena za znanje do koga su željela doći. Primjera  radi, mekteb u Zavinograđu, općina Prijepolje, prestao je sa radom odmah poslije rata jer je u njegovim prostorijama smještena osnovna škola. Nije radio sve do 1954. godine, kada je napravljena nova zgrada u koju je izmještena škola.[10] No, i pored tih zabrana koje su dolazile od strane vlasti, neki imami su imali hrabrosti da vrše vjersku pouku u svojim kućama. Naravno, to je rađeno tajno, daleko od očiju državne vlasti.

 

Značaj medrese u vjerskom islamskom obrazovanju u Sandžaku

 

Medresa je srednja ili viša škola za obuku u vjeri, vjerskim i šerijatsko-pravnim znanostima. U nju se dolazilo po završetku sibjan-mekteba, odnosno osnovne škole. Samo na području današnjeg Sandžaka, turski putopisac Evlija Čelebi bilježi u toku 1661. godine 11 medresa, od toga 5 u Novom Pazaru. Evlija Čelebi je među njima zabilježio i postojanje Sinan-begove medrese, koja datira iz 15. vijeka, a koja u potonjim vremenima mijenja naziv u medresu Gazi Isa-beg, po osnivaču Novog Pazara i Sarajeva, velikom vakifu Isa-begu Ishakoviću. Zgrada stare Medrese nalazila se na mjestu gdje je sadašnja medresa Gazi Isa-beg, a kao i mnoge druge ustanove ove vrste, funkcionisala je pod teretom konstantne oskudice i mnoštva objektivnih neprilika. Brojne poteškoće, ipak, nisu bile prepreka da, u toku svog viševjekovnog konstantnog postojanja, sa tek nekoliko kraćih prekida, Gazi Isa-begova medresa bude stožer oko kojeg su se okupljale brojne generacije mladih ljudi, pristupajući korpusu njenih učenika.[11]  

Kao i ostale medrese u našim krajevima, tako je i Novopazarska medresa imala svoj razvojni put. Pretpostavlja se da je u njoj bio zastupljen „halka“ sistem, po kome su mnogi dobili idžazet (diplomu). Zna se, takođe, da su diplome u ovoj medresi dobili mnogi njeni kasniji muderisi poput: Arif ef. Sarajlije, Ismail ef. Filibarića, Halil ef. Osmanovića i dr. Medresa je kasnije pretvorena u Srednju teološku školu, koja je pripremala kadar za vjerske službenike, imame, mualime, vjeroučitelje, vaize i funkcionere vjerskih ustanova.[12]  

Nakon završenog razreda učenici su dobijali „šehadetname“, odnosno svjedočanstva, a po završetku četvorogodišnjeg školovanja – „idžazetname“, svjedočanstva o položenom završnom ispitu. Ali ono najdragocjenije svjedočanstvo njihovog intelektualnog i duhovnog uzdizanja slijedilo je nakon što su svršeni medresanti ove medrese nastavljali svoje životne puteve i profesionalno dokazivanje. Nemali broj njenih učenika uživao je veliki ugled u funkciji potonjih državnih službenika i javnih radnika od dragocjenog uticaja.[13] Zahvaljujući uredno vođenom djelovodnom protokolu Uprave medrese, tačno znamo da je medresa prestala sa radom u septembru 1946. godine, a i prije njenog konačnog zatvaranja je povremeno prekidala svoj rad.[14]

Godine 1990. medresa je obnovila svoj rad, koja je u početku radila kao istureno odjeljenje Alauddin-medrese u Prištini, a od 1994. godine prerasta u samostalnu Gazi Isa-beg medresu. Sa školskom 1996/97. godinom, Medresa „Gazi Isa-beg“ dobija i žensko odjeljenje, čija je prva generacija diplomirala 2000. godine. Osnivanjem ženske medrese, tada jedine na prostoru od Sarajeva do Istanbula, ostvaruje se vjekovni san o školi za islamsko obrazovanje ženskog naraštaja u Sandžaku. Djevojke su bile smještene u novosagrađenoj zgradi sa internatom u haremu Bor-džamije.[15]

Cilj medrese bio je:

- da odgaja i obrazuje učenike u duhu islama, razvija u njima ljubav prema islamu i imamsko-muallimskom pozivu i da osigura osnove za njihovo dalje samoobrazovanje i upućivanje u raznovrsne oblike vjerskog života i rada Islamske zajednice,

- da skladnim razvojem islamskih moralnih, radnih, intelektualnih, fizičkih i estetskih osobina kod učenika doprinosi:

  1. a) razvijanju osobina produktivne islamske ličnosti učenika, koji će biti u stanju da ostvaruje funkcije imama, hatiba i muallima i uopšte uloge islamskog radnika;
  2. b) razvijanju islamskog humanizma i smisla za usklađivanje ličnih i društvenih interesa, na temeljima Kur'ana i suneta;
  3. c) razvijanju interesa učenika za novim saznanjima, sticanjem i čuvanjem islamskih vrijednosti;
  4. d) njegovanju i razvijanju tradicije, kulture, jezika i svih drugih bošnjačkih vrijednosti.[16]

Mnogi su učenici po završetku medrese svoje školovanje nastavili na različitim prestižnim vjerskim fakultetima širom svijeta, a bilo je mnogo i onih koji su svoje školovanje nastavili na fakultetima gdje se sticala svjetovna nauka. Tako da danas imamo puno svršenika medrese koji su profesori u osnovnim, srednjim školama, pa i univerzitetskih profesora. Među njima ima pravnika, inženjera i stručnjaka u različitim drugim oblastima. To govori o tome da se u medresi sticalo kvalitetno kako vjersko, tako i svjetovno znanje.

  

 Mevludske svečanosti

 

Mevludske svečanosti su bile jedna od rijetkih prilika kada se ljudima koji nisu često posjećivali džamije moglo govoriti o vjeri, tako da su mnogi imami / misionari tu priliku vješto koristili i na ljude prenosili znanje koje su posjedovali. U prilog tome želim iznijeti jedan izvještaj o mevludskoj svečanosti organizovane u Novom Pazaru, koji je objavljen u Glasniku VIS-a:   

Povjerenstvo IVZ u Novom Pazaru je 2. avgusta tekuće godine priredilo svoj uobičajeni mevlud povodom rođendana najvećeg čovjeka svih vremena i posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Priredba mevluda je održana u glavnoj gradskoj 'Arap-džamiji' poslije ikindije namaza. Posjeta je bila brojnija nego ikada ranije. Zahvaljujući blagovremenom obavještenju, na ovu priredbu su došli i ljudi iz 5–6 sati udaljenih sela. Ono što naročito veseli, a što nije bio običaj, da dolaze na 'muške mevlude', došao je i veliki broj žena i djevojaka pristojno pokrivenih šalovima i namazbesima. Mevludsku svečanost je otvorio hfz. Abdulah ef. Kačapor, glavni imam, dobro pripremljenim uvodnim predavanjem o rođenju, životu, radu i borbi za pobjedu vječne Istine posljednjeg Božijeg Poslanika. On je u ovom predavanju lijepo i slikovito ocrtao vjerske, moralne, socijalne i prosvjetne prilike u ondašnjem, a posebno u arapskom svijetu kada se pojavio ovaj Velikan svih vremena sa svojom posljednjom objavom Božanskih istina, kojoj je namijenjeno da živi i vodi čovječanstvo spasu i sreći na oba svijeta, sve do posljednjeg dana života ove planete, do Sudnjega dana. On je naročito reljefno ocrtao nadčovječansku Muhammedovu borbu i izdržljivost protiv svih zlostavljanja, zamki i smicalica, protivu otvorenih napada na njegovu ličnost vladajuće, paganske, mekanske vlastele, koja je u njemu vidjela posebnu opasnost za sebe i svoje plutokratske interese. Oni ga smatraju opasnim revolucionarom, koji potresa ne samo njihove u idolopoklonstvu učmale duše (što bi mu možda i oprostili), nego, što je za njih i njihove kase bilo naročito važno i opasno (jer proglasi obavezu davanja zekata i druge socijalne odredbe u korist sirotinje) i koji, što je osobito za njih bilo neobično i neshvatljivo, naredi bogatašima da se ophode sa robovima i slugama kao sa svojom braćom. I odlučiše da ga ubiju. No, Božija je volja bila da preko ovog čovjeka zasija Njegova Riječ i tako obasja čitavo čovječanstvo. Nisu ga mogli ubiti, jer ga je Bog čuvao i spasao.

Borba ovog najvećeg čovjeka i Božijeg Poslanika nije bila borba mačem već borba snagom novih, logičnih misli, borba istine i pravde protivu laži i nepravde...“[17]

Pored ovih mevluda koji su organizovani u džamijama u povodu rođenja Božijeg Poslanika, a.s., vrlo često su ljudi u svojim kućama znali da organizuju mavludske svečanosti.  

Muslimani ovih prostora bi organizovali skup bilo povodom ženidbe, bilo povodom sunećenja djece, a nekad i bez nekog posebnog povoda, na kome bi se proučio spjev o rođenju, životu i smrti Poslanika, a.s. To je bila jedna od rijetkih prilika kada je imam mogao da govori o vjeri ljudima koji inače ne posjećuju džamije i da na taj način pokuša i njihova srca da pridobije.

Iako mevlud nema utemeljenja u tradiciji Poslanika, a.s., on je svakako odigrao jako važnu ulogu u očuvanju islama na ovim prostorima, pogotovo u vremenu komunističke vlasti. Zato se i dan-danas o mevludima govori sa riječima punim poštovanja.

   

   Istaknuti sandžački učenjaci (alimi)

 

Ismail ef. Filibarić (1872–1948)

 

U Novom Pazaru je bilo čuvenih muderisa i muftija, ali ih nije bilo mnogo koji bi se mogli uporediti sa Ismailom ef. Filibarićem – sa njegovom učenošcu, pobožnošću i marljivošću. Ismail ef. nije studirao nigdje vani, ali je savladao orijentalne jezike u potpunosti. Njemu nije trebao rječnik za turski, arapski i perzijski jezik. Knjiga mu je stalno bila u rukama, te je svoje znanje do same smrti dopunjavao i proširivao. Pored redovne dužnosti profesora (muderisa) u medresi, mualima u mektebu i džamijskog imama, on je davao besplatne časove svim ljubiteljima nauke kod svoje kuće i u svojoj džamiji, tako da je veoma malo imao slobodnog vremena za odmor i razonodu. U svojoj džamiji je svakog dana poslije jutarnje (sabah-namaza) ili popodnevne molitve (ikindije-namaza) držao predavanja.

    Ismail-efendija je bio prepoznatljiv po lijepom ponašanju (ahlaku), po svojoj učenosti, te je kao takav bio cijenjen od svih građana Novog Pazara, bez razlike na vjeru i naciju; on je volio svakog čovjeka, dosljedno sprovodio islamske principe, volio svoj poziv i njemu se sav predao. Pravednost, tačnost i disciplinovan život bile su osobine ovog velikog čovjeka, pa se samo tako može i objasniti zašto je na njegovoj dženazi izašla tolika masa svijeta, zašto je cio grad bio toliko ožalošcen i uplakan, da se to nikom ni prije ni kasnije nije dogodilo. Iako je groblje Gazilar dosta udaljeno od rahmetlijine kuće, njega na tabutu je masa građana odnijela na rukama iznad glava.

     Ismail-efendija je proveo plodan i za Islamsku zajednicu koristan ovozemaljski život, ostavivši iza sebe dragu i poštovanu uspomenu među svima koji su ga poznavali, od njega učili, slušali njegove vazu-nasihate ili ga makar samo u životu susreli.[18]

    Ismail-ef. Filibarić je rođen 1872. godine u Novom Pazaru, od oca Mustafe i majke Bade. Bratstvo Filibarić potiče iz Jedrena. Ismailov otac Mustafa je služio kao asker u mjestu Filibe u Bugarskoj. U vojsci je proveo sedam godina. Sa turskom vojskom je došao u Novi Pazar, gdje je zasnovao porodicu. Po mjestu odakle je došao u Novi Pazar, njegovi potomci će dobiti prezime. Ismail neće zapamtiti svoje roditelje. Otac Mustafa će umrijeti prije nego što će se Ismail roditi. Jedini još uvijek živ Ismailov potomak jeste sedamdesetogodišnja Ćamila Šehović (prezime po mužu). Govoreći o svom ocu, Ćamila kaže: „... Vjersko i opšte obrazovanje je stekao u novopazarskoj medresi i ruždiji, a najviše od čuvenog alima, muderisa i kura-a hadži Derviš ef. Bošnjaka. Hadži Derviš nije imao muškog evlada i veoma je zavolio malog Ismaila. Mnogi su se čudili da hadži Derviš ne ustaje i ne ustupa svoju stolicu kada ulaze stare hadžije sa sijedim bradama, ali je zato redovno ustajao i ustupao svoju stolicu malom Ismailu. Kada bi ga neko začuđeno priupitao zašto toliko veliku počast odaje jednom malom djetetu, hadži Derviš bi odlučno odgovarao: 'Vi još ne znate ko je Ismail. Vrijeme će pokazati. Možda ja tada ne budem živ, ali vama mladima ostavljam amanet da na ovo mjesto koje sada zauzimam u ovoj džamiji, poslije moje smrti, postavite Ismaila.'

Tako je i bilo. Poslije smrti ef. Derviša, ef. Ismail je zauzeo njegovo mjesto imama u Hadži Hurem (Bor) džamiji. Sa svojih nepunih jedanaest godina ef. Ismail je znao Kur'an napamet. Govorio je, pored tri orijentalna jezika, i albanski jezik.“[19]

     Nastavljajući kazivanje o svom ocu, Ćamila dalje kaže: „U skladu sa amanetom Hadži Dervišovim, ef. Ismail se oženio njegovom ćerkom jedihnicom Emom, koja je pri porođaju preselila. Nakon toga je oženio Mejru, sestru Emin-age Dunderina, bratanicu svoje snahe, koju je moj otac poštovao kao svoju majku. Sa njom je imao dva sina: Hamida, koji je umro prije dvadesetčetvrte godine, i Mahmuda, koji je preselio u desetoj godini života. Poslije Mejrine smrti oženio se mojom majkom Hatemom Dervišnurović i sa njom izrodio četvoro djece: sinove Fadila i Ćamila, moju sestru Fadilju i mene. Živjeli smo u kući koja je bila na mjestu gdje je nedavno izgrađena nova ženska medresa.“[20]

 

Reforma sibijan-mekteba. Kao upravitelj sibjan-mekteba, ef. Ismail je proveo reformu zastarjele metode rada sa djecom na taj način što je uveo, pored vjerskih predmeta, i svjetovne predmete. Može se slobodno reći da to nije bio samo sibjan-mekteb već i jedna vrsta osnovne škole, jer se u okviru njega učila matematika, gramatika, historija, geografija, gramatika turskog jezika i drugi predmeti. Mnogi od učenika Ismail-efendijinog mekteba, nakon završetka četiri razreda (sunufa), zauzimali su kasnije razne položaje u Islamskoj zajednici – kao imami, hatibi, mualimi, vjeroučitelji ili ramazanski imami. Ismail-efendijin mekteb nisu pohađala samo djeca iz Novog Pazara, nego su u njemu učila i djeca iz okolnih sela, sa Pešteri (Sjenica i Tutin), te se po završetku vraćala u svoj zavičaj, stupajući u vjersku službu.

     Broj učenika u sva četiri sunufa kretao se između 120 i 140 učenika, a mekteb je radio sve vrijeme između dva svjetska rata. U njemu je, dakle, veliki broj učenika stekao solidnu vjersku naobrazbu, koju su oni prenosili na ogroman broj drugih učenika iz mlađih generacija.[21]

 

Amir ef. Ziljkić (1909–1971)

 

Amir ef. Ziljkić je rođen 1909. godine u Orašu, od oca Arifa i majke Ćame. Osnovno školovanje bilo je mektebskog karaktera, stroge islamske orijentacije i bogatog islamskog izvorišta. Ne zna se tačna godina kada je počeo pohađati Novopazarsku medresu, ali se zato zna da je imao izvanredno pamćenje, nedostižne metode u poučavanju, kakve ni najveći pedagozi nisu posjedovali. Sa uspjehom je okončao prvu godinu, a drugu je, nažalost, zbog zdravstvenih problema morao prekinuti. Njegov vid ga je napustio kad mu je najpotrebniji bio. Za vrlo kratko vrijeme je u potpunosti oslijepio.     

Amir-efendija, izraženo jakog karaktera, još od najranijih dana mladosti podučava druge vjeri islamu: kroz mektebe, predavanja (vazu-nasihate) i savjete.

     Dekretom načelnika Štavičkog sreza (za vrijeme okupacije Albanije), Amir je postavljen za rukovodioca vjerske pouke za Štavički srez. Od tada pa nadalje pod njegovim nadzorom radilo je oko jedanaest mekteba i to: Oraše i okolna sela, Raduhovce, gdje je mekteb bio sličan medresi, Draževiće, Duga Poljana, Tutin i okolna sela, Mitrovica i dr.

     Veliki je broj ljudi koji su pohađali njegove mektebe, a njihovo učenje Kur’ana i životno ophođenje je prepoznatljivo po njihovom učitelju. Na desetine je imama koji druge naobrazbe nisu imali osim njegovog mekteba, a bili su u imamskoj službi ili ramazanski imami.

     Za svoj rad kroz više godina nikada nije zatražio, niti je htio primiti bilo kakvu materijalnu nagradu. Najveća njegova želja je bila, i do smrti ostala, da radi za vjeru islam, a najviše njegovo ovosvjetsko zadovoljstvo pronalazio je u radu i postignutim uspjesima.

Bio je ubjedljiv u svojim dersovima iz svih oblasti: šerijatskog prava (fikha), tumačenja Kur'ana (tefsira), istorije islama... Bio je vjerni čuvar hanefijskog mezheba. Znao je zbog određenih pitanja i nedoumica, radi donošenja konačnog odgovora, otići pješke iz rodnog Oraša do Novog Pazara kod ef. Ismaila Filibarića na konsultacije.

     Nakon Drugog svjetskog rata, kad je došla naredba od komunističke vlasti za skidanje zara i feredže, traženo je od njega da iskupi svu ulemu Štavičkog sreza i da da pristanak na ovu bezumnu odluku. Trpio je velike uvrede, poniženja i prijetnje, pa čak i fizičke napade, tako da je, 1952. godine, bio prinuđen da bolestan, slijep i bez sredstava za život, sa troje djece, ode u Mitrovicu kod tetke Ibrime (u kuću Abdurahmana).

     I u Mitrovici je nastavio sa okupljanjem ljudi oko sebe – i pored svoje bolesti i slijepih očiju, trudio se da poduči ispravnome životu i pozove svakoga na taj put. Tako slijep, uz pratioca, nije ostavio mjesta a da ga nije obišao i do jutra sa ljudima ostajao, odgovarajući na pitanja i dajući im upute i savjete. Zapravo, bez očiju je vidio – svojom čistom dušom, bistrinom uma i Božijom voljom – ono što drugi, iako sa očima, nikada nisu mogli sagledati i vidjeti. Dok se obraćao drugima, govori su mu bili jasni, argumentovani i ubjedljivi. Ko bi ga jednom čuo, njegove riječi nikad u životu nije mogao smetnuti s uma.

     Amir-efendija je umro u oktobru 1971. godine u Mitrovici, a pokopan je na mezaristanu u Orašu.[22]

    

Vehbija ef. Hodžić (1913–1951)

 

Vehbija Muratović Hodžić rođen je selu Čukotama (Donja Pešter), od oca Mana i majke Elmaze, 7. januara  1913. godine – u porodici imama (i otac, i djed, i pradjed su mu bili imami). Mula Mano, Vehbijin otac, završio je ruždiju u Novom Pazaru. U turskoj vojsci je postigao neki oficirski čin, a Vehbija nije upamtio koji je to čin bio. U periodu 1912.–1932. godine Mano je vršio funkciju predsjednika delimeđanske opštine, a nakon toga je prešao u službu Islamske zajednice – bio je imam u Koniču i Melajama sve do svoje smrti.

     U Čukotama je osnovna škola otvorena tek 1926. godine. Kako je Vehbija bio prerastao upis u osnovnu školu, on se privatno spremao, tako da je 1927. godine položio osnovnu školu i dobio svjedočanstvo. Nakon što mu je rečeno da je položio, jedan od učitelja ga je upitao u kakvoj školi misli nastaviti školovanje. Pošto mu je četrnaestogodišnji Vehbija odgovorio da će se upisati u Veliku medresu u Skoplju, taj učitelj mu je rekao: „Da smo znali, ne bismo te pustili (da položiš).“

     Kao što mu je pružio osnovno, tako mu je otac dao i solidno vjersko obrazovanje. Godine 1928. otac ga dovodi u Skoplje. Nakon što je položio prijemni ispit, upisuje se u Veliku medresu, u kojoj se inače školovao priličan broj učenika iz Sandžaka. Maturirao je 1936. godine. Na jesen iste godine upisuje Pravni fakultet na Univerzitetu u Beogradu, gdje su se već ranije upisale mnoge njegove kolege iz prethodne tri generacije Velike medrese.

     Na pravu je ostao samo jednu godinu. Kako je u Beogradu čuo da je u Sarajevu još 1935. godine otpočela sa radom Viša islamska šerijatsko-teološka škola u rangu fakulteta (školovanje je trajalo osam semestara, odnosno četiri godine), Vehbija je odlučio upisati se na ovu visokoškolsku ustanovu. Diplomskom ispitu, koji je održan u junu 1941. godine, Vehbija nije mogao prisustvovati, jer, uslijed ratnih prilika, nije mogao iz Novog Pazara doći u Sarajevo. Inače, nastava je te godine u školi prestala još početkom aprila, kad je hitlerovska Njemačka napala na bivšu Jugoslaviju i okupirala je.

     Nakon četiri godine provedene na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi, Vehbija je u godinama 1941. i 1942. radio kao šerijatsko-sudački  pripravnik. Iz Šerijatskog suda prelazi na dužnost sekretara Islamskog starješinstva za Srbiju, gdje je ostao sve do oslobođenja zemlje. Potom radi u Opštini, zatim u Sreskom i Okružnom, pa u Narodnoj banci i najzad u Skupštini opštine Novi Pazar, gdje ostaje do svoje smrti.[23]

     Što se tiče Vehbijinog misionarskog angažovanja, on se, prije svega, ogleda u pisanju djela sa islamskom tematikom, kao i pisanje članaka za razne časopise kojima je nastojao prodrijeti do svijesti čitatelja i podsticati ih na primjenu islamskih propisa. S obzirom na to da je jedno vrijeme radio i u biblioteci „Gazi Isa-beg“, imao je i tu povoljnost u svom misionarskom angažmanu da se druži stalno sa ljudima koji su željeli da se što više upoznaju sa svojom vjerom. To je za njega bila idealna prilika da im prenese ono znanje koje je inače posjedovao, što je on rado činio.[24]

      Još dok je bio u Velikoj medresi u Skoplju, Vehbija je počeo pisati originalne članke i prevode sa arapskog iz „Medžanil-edeba“ i s njemačkog iz „Moslemische Rewue“. Te je svoje originale i prevedene radove objavljivao u ondašnjim muslimanskim listovima: Islamski svijet i Islamski glas. U tri školska izvještaja Velike medrese u Skoplju nalazimo ime Vehbije Hodžića, uvršteno među učenike koji su napisali najuspjelije radove. Prema tome, Vehbija je još vrlo rano počeo drugovati s perom.

     Po dolasku na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu u Sarajevu, Vehbija ima još veće mogućnosti za pisanje jer je Viša islamska šerijatsko-teološka škola bila internatskog tipa, imao je dobru biblioteku i mnoge druge pogodnosti za samostalan naučni rad. Naravno, on je sa pisanjem nastavio i nakon završenog školovanja i tokom svog službovanja, tako da je za svoga života uspio da napiše zavidan broj djela, kao i da objavi veliki broj članaka u raznim listovima.

     U jednom Vehbijinom „post scriptum-u“ on je pisao svom kolegi i prijatelju još iz školskih dana Kasimu Hadžiću, krajem 1970. godine, sljedeće:

„Interesuje te, Kasime, možda, šta sada radim. Sada prepisujem svoje dosta obimno djelo Islam u svjetlosti nauke i filozofije. Imaće preko 1000 stranica. Samo „Amentu billahi“ mi iznosi 270 stranica. To je integralni pregled islamskog učenja u tri dijela: akaid, ibadat i ahlak. I sve sam pokušao da osvijetlim naukom i filozofijom, pa sam čak i neke partije ahlaka potkrijepio i sankcijama našeg krivičnog zakona. Ko zna kada ću ovo prepisati, jer je vrlo obimno (malo imam vremena i sve rukom).

     Šta sam dosad uradio (i šta imam kao gotovo), već mislim da znaš, da sam ti pisao. Ali nije zgoreg da ti ponovim (jer ako prvi umrem, može ti poslužiti kao nekrolog):

- Prijevod Kamusa, ogromnog staroturskog tursko-arapsko-francuskog rječnika,

- Prijevod Tursko-francuskog rječnika novoturskog jezika, o kojem dosta znaš,

- Problem dobra i zla (sistem moralne filozofije), preko 560 stranica,

- Islam i nauka ili Kulturna istorija islama, oko 550 stranica,

- Temelji islama (poznato ti je),

- Mevlud (spjev o životu Muhammeda, a.s.),

- Apologija islama – prijevod sa francuskog (za ovo znaš),

- Der Islam als Menschheitreligion – prijevod,

- Islam, religija za sve i svakoga (prijevod jedne brošurice sa engleskog).                                 

To su krupnije stvari. Inače još neobjavljenih članaka imam lom.“[25]

     Osim pomenutih djela, Vehbija je napisao i Tematiku Kur’ana – izbor ajeta po temama, kao i Tematiku hadisa, držeći se, uglavnom, Muslimova Sahiha.

    Vehbija je pisao i članke za listove i časopise kao što su: Narodna pravda, Sarajevo; Dogri yolu (Pravi put), Skoplje; Glasnik VIS-a, Sarajevo; Preporod, Sarajevo; Zemzem, Sarajevo, te Takvim, Sarajevo. Posebno je važno istaći njegovu saradnju sa Glasnikom VIS-a, u kojem je objavljeno Vehbijinih 18 članaka, 10 dopisa i 1 nekrolog.

     Vehbija Hodžić je umro 10. 2. 1977. godine u Novom Pazaru. Dženaza mu je klanjana sutradan u haremu Altun-Alem džamije uz veliko prisustvo džematlija, a dženazu je predvodio muftija sandžački hadži hafiz Abdulah ef. Kačapor.[26]

 

LITERATURA:

 

- Dudić, Mevlud, Uloga sibjan-mekteba u očuvanju islama u Sandžaku, Novi Pazar, 2007.

- Dudić, Mevlud, Nastanak i razvoj Medrese u Novom Pazaru, Novi Pazar, 2005.

- Dupljak, Rifat, Mladi Muslimani u Sandžaku, Novi Pazar, 2003.

- Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998. godine

- Memić, Mustafa, Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne Gore, Sarajevo 1996.

       Časopisi:

- Takvim, Novi Pazar, izdanje 1996. godine

- Glas Islama, Novi Pazar, izdanja: oktobar, novembar 1997, septembar 2002.

- Glasnik VIS-a, Sarajevo, izdanja: novembar 1970, septembar 1963, juni 1981.

- Zvanični sajt Islamske zajednice u Srbiji, www islamskazajednica.org, posljednja posjeta: sept. 2019.

 

[1] Mustafa Memić, Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne gore, Sarajevo, 1996, 76.str.

[2] Vidi: Mevlud Dudić, Uloga Sibjan mekteba u očuvanju islama u Sandžaku, doktorska disertacija, odbranjena na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru, 14. 3. 2007. godine, str. 37-42. 

[3] Vidi: Mevlud Dudić, Uloga sibjan-mekteba u očuvanju Islama u Sandžaku, doktorska disertacija, str. 62–63.

[4] Uporedi: Mevlud Dudić, Uloga sibjan-mekteba u očuvanju Islama u Sandžaku, str. 103.

[5] Vidi: Rahić Esad, „Ismail ef. Filibarić“, Glas Islama, septembar 2002, br. 69, str. 22.

[6]  Mevlud Dudić, Uloga sibjan-mekteba u očuvanju islama u Sandžaku, str. 102.

[7] Vidi: Adem Ziljkić, „Slijepi alim sa duhovnim očima“, Glas islama, oktobar 1997. godine, br. 10, str. 22.

[8] Vidi: Mevlud Dudić, „Uloga sibjan-mekteba u očuvanju Islama u Sandžaku“.

[9] Vidi: Mevlud Dudić, Uloga sibjan-mekteba u očuvanju islama u Sandžaku, str. 164.

[10] Ibidem, str. 140.

[11] www. Islamska zajednica.org

[12]  Mevlud Dudić, „Uloga i značaj Isa-beg Medrese u obrazovnom procesu Bošnjaka Sandžaka“, Takvim, Novi Pazar, 1996, str. 66.

[13] www. Islamska zajednica.org

[14] Mevlud Dudić, „Uloga i značaj Isa-beg medrese u obrazovnom procesu Bošnjaka Sandžaka“, Takvim, Novi Pazar, 1996, str.  66.

[15] www. Islamska zajednica.org

[16] www. Islamskazajednica.org

[17] Hodžić Vehbija, „Mevludska svečanost u Novom Pazaru“, Glasnik VIS-a, br. 9–10, 1963, str. 444.

[18] Vidi: Rahić Esad, Ismail ef. Filibarić, Glas islama, avgust 2002. godine, br. 69, str. 22.

[19] Vidi, Rifat Dupljak, Mladi muslimani u Sandžaku, Novi Pazar, 2003.godine, str. 33-34.

[20] Vidi: Rifat Dupljak, Mladi muslimani u Sandžaku, Novi Pazar, 2003, str. 34.

[21]  Vidi: Esad Rahić, „Ismail ef. Filibarić“, Glas Islama, septembar 2002,  br. 69, str. 22.

[22] Vidi: Adem Zilkić, „Slijepi alim sa duhovnim očima“, Glas islama, oktobar 1997, br. 10, str. 22.

[23] Vidi: Kasim Hadžić, Životni put i djelo Vehbije ef. Hodžića, Glasnik VIS-a, br. 3-4, Sarajevo, 1977, str. 217–218.

[24] Vidi: Mevlud Dudić, Uloga sibjan-mekteba u očuvanju Islama u Sandžaku, str. 109.

[25] Kasim Hadžić, Životni put i djelo Vehbije ef. Hodžića, Glasnik VIS-a, br. 3-4, Sarajevo 1977, str. 220.

[26] Vidi: Kasim Hadžić, Životni put i djelo Vehbije ef. Hodžića, Glasnik VIS-a, br. 3–4, Sarajevo, 1977, str. 218–222.

 

 Klikom OVDJE možete pronaći Zbornik radova sa okruglog stola - ALHAMIJADO KNJIŽEVNOST I SVEČANOST MEVLUDA.

 

Tagovi:
TOP