Hutba: Jedinstvo je obaveza muslimana

U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

Svaki Allahov, dž.š., propis vezan za ljude i dunjaluk, spušten je samo sa jednim ciljem - uspostavljanje reda, sklada i harmonije u prirodi i jedinstva, mira i sloge među ljudima.

Svako narušavanje reda sklada i harmonije u suprotnosti je sa Allahovom voljom baš kao što je ogovaranje, laganje, krađa, ubistvo, blud i zakidanje na vagi, zabranjeno.

Da je jedinstvo mir i ljubav Allahova naredba govori Kur'an časni;
... I čvrsto se držite Allahova užeta, nemojte se razjedinjavati! (Ali Imran, 103)

U etimologiji ove riječi habl stoji ideja da je to uže satkano od brojnih vlakana; to je cjelina sastavljena od brojnih jedinki. Time nam Kur'an sugeriše da je svaki od nas to jedno vlakno, i da, kada se ta vlakna udruže u cjelinu, predstavljamo posebnu snagu iza koje stoji najveća snaga- ona Allahova, dž.š. 

Opisujući prave vjernike Muhammed a.s., kaže: "Vjernici u svojoj međusobnoj ljubavi, milosti i osjećajima jednih prema drugima su poput tijela, kada se jedan organ razboli, cijelo tijelo zahvati nesanica i groznica." (Muslim, br. 6751)

"Doista je vjernik prema drugom vjerniku poput građevine; jedan njen dio podupire drugi!" (Buharija, br. 481, Muslim, br. 6750)

Od Ebu Hiraša se prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: „Ko bude izbjegavao brata godinu dana kao da je prolio njegovu krv." ( Ebu Davud, br. 4915 )

Upozoravajući na sve što narušava jedinstvo vjernika i njihovu međusobnu ljubav, Pejgamber s.a.v.s., kaže: "Čuvajte se lošeg mišljenja, jer mišljenje je najlažniji govor! Nemojte jedni drugima mahane tražiti, nemojte se međusobno uhoditi, nemojte se međusobno nadgornjavati, nemojte jedni drugima zavidjeti, nemojte jedni druge mrziti, nemojte jedni drugima leđa okretati i budite, Allahovi robovi, braća!" (Buharija, br. 5143, i Muslim, br. 6701)

A u drugom hadisu Muhammed s.a.v.s. kaže:
"Džennetska vrata se otvaraju svakog ponedjeljka i četvrtka i biva oprošteno svakom robu koji ništa Allahu ravnim ne čini, osim čovjeku koji je u zavadi sa svojim bratom, kaže se: „Odgodite ovu dvojicu dok se ne izmire! Odgodite ovu dvojicu dok se ne izmire! Odgodite ovu dvojicu dok se ne izmire!'" (Muslim, br. 6709)

Ne postoji period u novijoj istoriji našeg naroda u kome su muslimani bili u većoj potrebi za jedinstvom, saradnjom i međusobnim pomaganjem.

Neprijatelji islama napadaju sve muslimane, bez obzira o kojoj se grupi radilo. Svi oni koji nose muslimanska imena, a sa kojima imamo razilaženje su naša braća koja imaju drugačije mišljenje i naš put približavanja Allahu dž.š.

Neprijatelji koji dovode do razjedinjavanja muslimana su čeri stvari:
- duša koja naređuje zlo ( nefsun emmareh)
- šejtan
- zavist
- oholost

Allahovom dž.š., mudrošću, On je odredio da je Njegova obaveza oprečna onome što čovjekova duša želi. Čovjekova priroda navodi čovjeka da govori o drugim ljudima, a Allah, dž.š., ga obavezuje da ćuti.

Priroda čovjeka je da spava, ali mu Allah, dž.š., naređuje da ustane i da klanja.

Priroda čovjeka je da voli da sam bude na vrhu, iznad svih, da se takmiči i pobjeđuje druge, ali ga naredba Gospodara obavezuje da sarađuje.

Pokoravanje uživanjima čovjekove duše je skretanje sa Božijeg puta. Svaki put kada se čovjek osami i odvoji od ljudi on je skrenuo sa Božijeg puta, i što više skreće sa Božijeg puta on upada u sve veći i veći grijeh.

Na početku on živi u zajednici i sarađuje sa tom zajednicom, nakon toga, kada počne svoj put nepokoravanja Božijim naredbama, on se udaljava od te zajednice i počinje graditi svoj ugled na omalovažavanju drugih, svoje bogatstvo na osiromašavanju drugih, svoju sigurnost na strahovima drugih.

Svako udaljavanje od zajednice i jedinstva dokaz je grijeha i nepokornosti Allahu dž.š., a svako približavanje zajednici i težnja ka jedinstvu sa ljudima dokaz je pokoravanja Allahu, dž.š., i slijeđenja Njegovog puta.

Poslanik, a.s., kaže: „Nisu se zavoljela dvojica u ime Allaha, dž.š., pa se rastala osim zbog grijeha kojeg je jedan od njih učinio."

Da bi se postiglo jedinstvo, mir i ljubav među muslimanima mora se suprostaviti svom nefsu, pozivati na dobro i odvraćati od zla.

Allah, dž.š., kaže: „Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: Naređujete da se čini dobro, a od zla odvraćate i u Allaha vjerujete." ( Ali Imran, 110)

Pozivanje može biti dvojako: pozivanje radi sebe ili, pozivanje radi Allaha, dž.š. Onaj koji poziva radi sebe mora ubacivati neke novine među ljude kako bi govorio: „Ja sam jedini na ispravnom putu, a svi oko mene su neispravni!" Takav zagovara svoju bezgrješnost i ne priznaje kvalitete i uspjehe drugih. Ova vrsta pozivača odlikuje se natjecanjem, a ne saradnjom sa drugima, te se, da bismo bili na ispravnom putu, ovoga moramo kloniti.

Da bismo postigli jedinstvo potrebno je da budemo od onih koji pozivaju Allahu, dž.š., a to su oni koji slijede pravi put, oni koji sarađuju, a ne natječu se sa drugima, oni koji potvrđuju dobro drugih i priznaju svoje grješke. Ovo je ključ jedinstva.

Drugi neprijatelj muslimana koji ih navodi na razjedinjavanje je šejtan, l.a. Poslanik, a.s., kaže: „Šejtan je izgubio nadu da će biti obožavan na Arapskom poluotoku, ali bit će zadovoljan ako vjernike zavadi." (Muslim i Ahmed)

Šejtan je taj koji čovjeka navodi na svađu sa ljudima. On ih podstiče i pali u njima vatru ponosa. Jednog dana Ebu Bekr je sjedio zajedno sa Muhammedom, a.s. Naišao je neki čovjek i počeo riječima vrijeđati Ebu Bekra. Ebu Bekr se okrenuo i prošao pored njega ne uzvraćajući na njegove uvrjede. Nakon toga, čovjek je nastavio svoje vrijeđanje što je Ebu Bekra naljutilo i počeo mu je uzvraćati. U tom momentu Poslanik je ustao. Ebu Bekr je krenuo za njim i rekao mu: „Božiji Poslaniče, dok je onaj čovjek nas vrijeđao ti si sjedio! Kada sam mu ja odgovorio ustao si. Šta znači takav tvoj postupak?" Poslanik je odgovorio: „Ebu Bekre, dok ti nisi odgovarao, tu je bio melek i umjesto tebe uzvraćao onom čovjeku. Pošto si se ti naljutio i počeo mu uzvraćati, melek je otišao, a pristigao je šejtan. Nakon što je došao šejtan, ja sam ustao."

Prenosi se od Omera, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: „Čvrsto se držite džemata, a čuvajte se razilaženja. Šejtan je sa pojedincem, a od dvojice je dalji, ko želi Džennet, neka se drži džemata, a onaj koga dobro njegovo djelo raduje, a njegovo loše djelo žalosti, pa taj je mu'min." (Tirmizi i Hakim )

Zavist je, u svojoj biti, u stvari nezadovoljstvo Allahovom dž.š., odredbom. Zavidnik je nezadovoljan zato što je bilo onako kako je Allah dž.š., odredio, a ne onako kako je on želio da bude. Shvatanje ovoga pomaže u liječenju ove bolesti i postizanju sloge i jedinstva među ljudima.

Imajuci u vidu opasnost i nesagledivu štetu po muslimane koju donosi razdor, što smo, donekle pokušali i ovom hutbom istaći, a ujedno i ukazati na važnost reda, mira i jedinstva, poručujemo svim dobronamjernim ljudima koji žele dobro ovom narodu, da mi nećemo biti prepreka pomirenju među muslimanima, naprotiv, nismo bili ni uzročnici podjela.

Spremni smo, radi Allaha dž.š., a u cilju postizanja toliko željenog i potrebnog jedinstva odreći se imetka, položaja i drugih dunjalučkih interesa.

U tom smislu mogli bi prihvatiti i grijeh, koji se zove nepravda, ali na gubljenje časti i dostojanstva nismo spremni.