Jahja Fehratović kao Salman Ruždi: “Rođak Glavnog pokrade Medresu i to se prešuti“

U bošnjačkoj kulturnoj javnosti sasvim nezapaženo i gotovo skriveno od očiju javnosti je prošla knjiga Jahje Fehratovića „Bedova". Fehratović u „Bedovi" spaja, na osnovu ličnog iskustva, moderna književna kretanja i tradicionalno - lokalni kolorit. Na samom početku romaneskne priče Fehratović šokira kulturnu javnost uvodeći „pravilnik pristupa djelu" i tražeći od čitaoca " da ne prdi i uvlači sline kroz grkljan" dok čita „Bedovu" („Ne smiješ prdeti, zagušit ćeš nas" i „Sline uvlači kroz grkljan" str. 9).

Posle uvodnog šoka, Fehratović, neobičnim jezikom koga stavlja iznad bića, kaže da su ljudi bespolni i „ da je oznaka spola nebitna" čime ukida granice tradicionalnog poimanja kulture i bića na ovim prostorima (Ti nisi muško, nisi ni žensko - bespolan si! Oznaka spola je nebitna." Str. 33). Umjetnost je u ovoj prozi prikazivanje stvarnosti onakve kakvom je vidi Fehratović i u njoj spaja prošlo i sadašnje, ukazujući na budućnost svog naroda.

U pojedinim trenucima u „Bedovi" autor kao da nastoji da obrazuje čitaoca i da ga nauči tajnama književnog zanata, što prosječnom čitaocu možda i nije toliko zanimljivo posebno kad raspravlja i daje definicije jezika ili pak teorijske rasprave o književnosti. Daleko ubedljiviji autor biva kad govori na osnovu ličnog poimanja svijeta pa tako daje opis hodže koga Fehratović opisuje kao izrazito negativnog, onog koji na dženazi skraćuje molitvu („Sva četverica zure u tu humku i tog hodžu u kog su brci mrgodni (Da li od vreline ili što je već na pol siguran da ga onamo ne čeka bog zna kakva čast! Zato je i skratio molitvu. Zbog toga se i sada - dok doziva mrtvaca, talkina - ne krevelji, nego govori suho i oporo i samo najnužnije stvari)" str. 33). Posle ovakvog opisa od strane nekoga ko je na čelu Bošnjačke kulturne zajednice šta to možemo očekivati od drugih.

Fehratović posebno začuđujuće i uvredljivo za sve vjernike na početku prikazuje duševnu borbu između gladnih, promrzlih i njihove želje da se sklone u džamiju i tamo potraže konak, i prostitutke koja nudi besplatan konak („sigurno ću naći konak u džamiji, Božjoj kući! Dok sam prilazio džamijskim vratima, nešto se javi. Zazebe me. Stisnu u grlu... Ne, makar se smrzao, neću, ne mogu! Propade budućnost! str. 20). Posle odluke da ne ide u džamiju, Fehratović svog literarnog junaka šalje u okrilje prostitutke koja postaje njegov izbor („Toj duši (prostitutke) poverio sam spasenje obamrlih ideala" str.21), kaže Fehratović. Posle ovog svako dalje čitanje Fehratovićevog literarnog opusa postaje običnom čitaocu problematično i skandalozno.

Žene su posebno zanimljive Fehratoviću pa ih iz realnog svijeta premešta u svijet literature, tako žena koja čezne za mužem koji je zbog teškog života daleko, pismo „gužva i stišće među sise" da bi na njega prenijela vatru („Mlogo sam ti se uželjela. Izgore mi mladina. Eve đe ova ćahat gužvam i stišćem u njedra, među sise, da ti prenese vatru!" str. 72). Ova „vatra" je sve prisutna i protkana kroz celu romanesknu priču čime pisac ističe značaj erotskog u životu ovdašnjih ljudi. Međutim pored erotskog Fehratović i vrijeđa žene tako on recimo na strani 91. svog dela kaže „Ljudi se kopaju do pasa, a žene do grla. A što? Što su arsuzi. Ne znaju konac jeziku. Dževin je mezar bio taman do podbradak, takvog ga iščije iskopale".

Problem iseljenika tretira na specifičan način, i kroz težak socijalni položaj naših ljudi koji rade u inostranstvu kaže da je „naš narod velika pišta. Bezobrazan. Obraz mu ko ledina" (str.123, 124)... čime nanovo šokira čitaoca i ostavlja ga zbunjenog i zamišljenog nad porukama „Bedove", posebno kad još jednom kaže „narod je pasja sorta", (str. 164) kao da hoće da potvrdi da ova izjava nije slučajna!
Cijela priča se pretvara u paradigmu porocima modernog doba. Autor shvata, „besmisao svega" i u sukobu svojim sa svijetom posebno ističe „uposlenike Islamske zajednice" koje kako kaže ni „Reis - ul - ulema sa mimbera Begove džamije nije mogao da opere od historijske odgovornosti"(str. 143). „Među njima je„ kaže Fehratović, „čovijek koji i danas u informativnom glasilu Islamske zajednice izdaje fetve o šerijatsko-pravnim pitanjima. Među njima su i mnogi drugi viši i niži činovnici Islamske zajednice, živi i mrtvi..." (str. 143, 144). Naravno da je opštepoznato koga kritikuje Fehratović da izdaje fetve o šerijatsko- pravnim pitanjima ali se postavlja pitanje sa kojim moralnim pravom to radi.

Istovremeno Fehratović postavlja pitanje „Hodža... živjeti od vjere ili za vjeru"?(str. 162), čime još jednom ukazuje na poimanje moralnih propisa i vrijednosti društva u kojem živimo. Istina i poimanje istine je takođe dovedeno u pitanje tako autor kaže „nije lahko davati fetve" i odmah savjetuje kako je najbolje skrenuti pažnju sa pitanja i ispričati nešto što je zanimljivo kako bi se izbegao odgovor (str. 167). S druge strane sam autor se ne pridržava tog pravila i kad je u pitanju moral sasvim otvoreno piše o hodži koji voli pare i koji je bio zaljubljen u najbližu rođaku ali je nije mogao oženiti (str. 168).

Jahja Fehratović otvoreno piše:

- O bježanju iz internata,
- O radu profesora Medrese koji kažu „Islamskoj zajednici ne treba kvazi ulema. Lažova je puna kapa.." (str. 171),
- O trudnim ženama, pa čak i o tome „kako rođak Glavnog pokrade Medresu i to se prešuti" . Dobro je i da smo vidjeli kako rođak Glavnog pokrade Medresu i to se prešuti. Odvažili smo se da pitamo hoće li se dotični rođak podvrgnut zakonskim mjerama. Rekli su nam da mnogo pitamo i da nije naše da zabijamo nos gdje mu mjesta nema. Šutimo. Čitamo knjige. Sejrimo se.(str. 170)!!,
- O hodži i hodžinoj kćerki iz Vrapča koja je ostala trudna i udala se za vlaha" (str.170)...
- O mnogim drugim stvarima čije bi i samo pominjanje na ovom mjestu predstavljalo uvredu za Bošnjake i sve pripadnike islama.

Ostajemo na kraju začuđeni sa mišlju kako je „Bedova" Jahje Fehratovića ostala nezapažena u sandžačkom književnom miljeu?

Kako to da ni Islamska zajednica nije tražila zabranu štampanja ovog dela čime je dala prećutnu saglasnost na život „Bedove"?

Kako neko ko je predsjednik Bošnjačke kulturne zajednice može pisati ovakve stvari, a da ih se nikada nije javno odrekao?

Posebno je interesantno kako Fehratović kritikuje svoje sadašnje najbliže saradnike, a da za sve njih koje posredno pominje na uvredljiv i ponižavajući način ostaje nedodirljiv i zaštićen.

Na kraju završićemo riječima samog Fehratovića koji kaže „dobro promisli da li da drugi put čitaš bilo šta od ovog Autora. Dakle, zbogom"!

Izvor: sandzakmedia