UZOR MLADIH

U vremenu u kojem nam drugi, sa strane, nude svoje „dobro", koje nikada ne dolazi samo u paketu, već sa sobom nosi vješto utkane i dobro sakrivene veoma opasne i štetne stvari, a na meti su prvenstveno mladi, sve je više onih koji tragaju za istinskom srećom, tj. onim vrijednostima koje će ih povesti stazama uspjeha.

Mladi imaju pred sobom različite životne scenarije, režirane uglavnom na način da njihova mladost bude iskorištena na putu obrušavanja njihove ličnosti. Često sam u dilemi šta je dobro, a šta nije, šta mogu uraditi i dokle su granice toga, koga poslušati, za kim krenuti... U toj dilemi uzmem prijevod Kur'ana i polahko prelistavam stranice. Česte rečenice na koje tamo nailazim su: Vjernici, dozvoljava vam se...; Vjernici, zabranjuje vam se... A onda naiđoh i na rečenicu: Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga ko se nada Alahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje. Zatvorila sam Mushaf i tiho rekla: „Allah", riječ koja me je smirila.

Zapitala sam se da li je moguće da je stvarno postojala osoba koja je mušterijama otkrivala manjkavosti svoje robe, čovjek koji je ženama dao njihova prava, čovjek koji je bio toliko dobar i povjerljiv da mu je Allah povjerio svoju Objavu. Današnje vrijeme nema ličnost poput njega, čovjeka koji je bio strpljiv u nedaćama, postojan u pravdi, smiren u stresnim i teškim situacijama. Niko nije imao razumijevanja kao on, uvijek nasmijan i ljubazan, nikada grub i okrutan. Slijeđenjem njega stižemo do cilja. Kako crvenilo na nebu odvaja dan i noć, tako je i on odvojio dobro i zlo, spasivši tako mnoge. Potpuna ličnost, posljednji Allahov poslanik, predvodnik svog ummeta ispunio je povjereni mu emanet, prenio nam je i objasnio vjeru. Uzor mladih i starih, imućnih i siromašnih, svih onih koji teže istini, Muhammed kojeg njegov narod prozva El-Emin (povjerljivi).

                        

                                   Autor: Emina Pljasković

-------------------------------------------------------------------

Ličnost u kojoj su objedinjene sve vrste veličina

Svaka od poznatih ličnosti odlikovana je posebnim karakteristikama ili se istakla u nekom polju. Šekspir se istakao u kniževnosti i poeziji, Napoleon kao vojskovođa, Gandi u politici itd. Ali postoji jedan čovjek, jedna ličnost u kojoj su bile objedinjene sve vrste veličina.

On je veličanstven u ratu i miru, veličanstven je kao otac, suprug, djed, komšija. Veličanstvenog je morala, nikada se radi sebe nije naljutio niti svetio, nikada nije udario ženu, nikada nije iznevjerio obećanje, nikada nikoga nije prevario niti slagao... Prije poslanstva bio je iskreni i povjerljivi, a nakon što je postao Poslanik, njegov moral bio je Kur'an.

Imao je mudro političko rješenje na dan Hendeka, bio je veličanstvene duhovnosti, veličanstvenog praštanja na dan oslobođenja Mekke, veličanstvene skromnosti kada su mu ljudi dolazili i odavali mu počast kao Allahovom poslaniku. Bio je nemjerljive hrabrosti i lijepo se ophodio prema svima, naročito prema omladini i djeci. Svoju hrabrost i znanje je znao kako i kuda usmjeriti. Bio je veličanstven čak i u očima svojih neprijatelja. S njima je živio četrdeset godina prije i dvadeset-tri godine nakon poslanstva, a oni nisu bili u stanju naći jednu negativnost u njegovom moralu i ličnosti. 

                          

                                        Autor: Zerina Mehonić

------------------------------------------------------------------

Ti pomažeš slabe i obilaziš rodbinu

Tog 20-og dana aprilskog mjeseca, godine 571, kada je jutro počelo tjerati noć, u prašnjavoj mahali Hašimija, u kućerku kojeg sagradi Abdullah za sebe i svoju suprugu Aminu plač tek rođenog djeteta donije radost na lice udovice Amine. Zrake sunca veselo obasjaše to nježno lice, a bijele Aminine ruke držahu ga nježno, oči ga milovahu, usne govorahu: „Sine." Sjećajući se svoga muža Abdullaha, Amina poželje da je on tu sada sa njom, da djetetu zajedno daju ime, ali Božija odredba bi takva da on preseli prije nego li ču plač svog djeteta, prije nego li vidje njegov osmjeh, prije nego li dočeka da vidi svoga sina kao Allahovog odabranika, kao vođu svih Arapa.

Amina smišljaše ime, kad se na kapiji ču jak, ali posebno radostan glas Abdul-Mutaliba, koji sav radostan uđe u kuću, uze dijete, svoga unuka, i zovnu ga: „Muhammede! Moj unuk Muhammed." Amina, a i svi ostali prvi put čuše to ime, ali se obradovaše - za posebno dijete posebno ime. Kad bi izgovoreno, vjetar ga poče nositi pustinjom, dok ne zapuhnu kule Kisrinoga dvora, rušeći ih, dok ne zapuhnu vatru koja je vjekovima gorjela, te je ugasi, dok zvijezde ne počeše stidno i radosno trepjereti. I Amina ga prigrli i zovnu: „Muhamede", kad sa njegovih usana ču šapat: „Moj ummet, moj ummet." Žene sa sela dođoše u čaršiju i svaka uze po jedno dijete, zadnja dođe Halima.

Stid udari u njene obraze što ne nađe dijete koje će odgajati, te reče svome mužu: „Ja ću uzeti ovo siroče." Prigrli ga, te krenu prema selu, a njena kamila dobi snagu te stiže njene drugarice. Potom, mlijeka bi u izobilju, stado je dolazilo sito sa paše, bereket uđe u hjihov dom zajedno sa Muhammedom.

Prođe i šest godina od te radosne noći njegovog rođenja. Amina ga uze za mubarek ruku, te krenuše put Jesriba, na mezar Abdulahov. Kad stigoše, dječak upita: "Majko, čiji je ovo mezar?" „Tvoga babe, sine" - reče Amina i suze potekoše niz njeno lice. „Babo" - reče dječak i zali mezar suzama. Na putu prema Meki preseli i Amina. „Majko, oče, zar me ostaviste" - kroz suze prozbori dječak, Allahov Poslanik.

Odrastao je kao siročić; dok su djeca zvala svoje majke, on je šutio; dok su djeca zvala svoje očeve, on je plakao. „Čuvaj ovo dijete, Ebu Talibe" - reče sveštenik. „Čitao sam u Indžilu o njemu, čini mi se da je baš ovo dijete Božiji poslanik." Kad mu bi četrdeset, obistiniše se riječi sveštenika, zovnu ga Džibril: „Muhamede, uči..." „Ti pomažeš slabe i obilaziš rodbinu" - reče mu hazreti Hatidža. „Neće tebe tvoj Gospodar napustiti." A kad mu bi objavljeno: O, ti pokriveni! Ustani i opominji. I Gospodara svoga veličaj..., on ustade i poče govoriti ljudima: „Bog je jedan, ja sam Njegov poslanik.

Budite pravedni, poštujte tuđe pravo, vjerujte i Njemu, Jednom Bogu, se klanjajte." I taj glas se ču i taj se govor proširi i na istok i na zapad, sjever i jug, te riječi ratsjeraše tminu, te riječi izliječiše bolesne, te riječi ispraviše pognute, te riječi razdvojiše istinu i laž, te riječi izgovori Muhammed, Allahov miljenik.
                          

                                         Autor: Šejla Kučević

--------------------------------------------------------------------

Znam koga ću slijediti

Svaki čovjek, u svojim nastojanjima da život usmjeri u pravcu koji je najbolji za njega, traži svog uzora. Mladi, koji predstavljaju najznačajniji resurs društva, uglavnom svoje uzore traže među glumcima, pjevačima, sportistima ili nekim drugim poznatim ličnostima. U nastojanju da budu „naj...", a u današnjem svijetu u „naj ličnosti" uglavnom se ubrajaju ličosti sa bina ili TV ekrana, mladi u svemu slijede svoje odabrane uzore - od načina odijevanja, hodanja, govora, stajlinga, frizure, pa do najbanalnijih stvari - korišćenja istih riječi u govoru.

Međutim, lutajući tako od bine do bine, od jednog do drugog rijaliti showa, preko komedija, tragi komedija, naučne fantastike te svih drugih medija koji prezentiraju „slavne", mladi i dalje ostaju živjeti kao tragači, jer, ustvari, svi oni koji im se predstavljaju u svom tom glamuru na kraju, ipak, pokažu svoje pravo lice. Šta sada?! Mi želimo znati kojom stazom poći, kojim putem hodati, ko će nas podučiti, ko će nam pravi put pokazati?!

Sjedeći tako jedne večeri na terasi, večeri u kojoj zvijezde nekako posebno sijahu, u kojoj mjesec kao da bijaše nasmijan, a vazduh nekako posebnoga okusa - sladak, pogled mi odluta preko valovitog brežuljka, prateći žubor potoka, koji kao da zboraše riječi koje čuh, ali ne razumjeh, sve do džamijske munare, koja te večeri bješe obasjana kandiljama. Znao sam da je ta večer posebna, mubarek, kako mi je nekad nana objašnjavala kad bih radoznalo pitao zašto je toliko sijalica na munari upaljeno. Iz tog dubokog, tako slasnog razmišljanja u toj posebnoj večeri, prenu me glas mujezina sa munare... „Allahu ekber, Allahu ekber..." - riječi od kojih me poduze neka prijatna jeza, riječi koje me na momenat uplašiše, al' kao da mi neko govoraše: „Ne boj se..." Glas mujezina se prolomi još jače: „Ešhedu en la ilahe illallah, ešhedu enne Muhammeder-resulullah..." Ponovo se sjetih djeda i nane i njihovog stalnog spominjanja tog imena - Muhammed pejgamber, alejhi selam.

Ustadoh i krenuh prema svojoj sobi. Prolazeći kroz dnevnu sobu, krajičkom oka primijetih mojeg babu kako me upitno gledaše, ali ne izgovori ništa. Sigurno je trenutni izraz mog lica pripisivao mladalačkoj zaljubljenosti. Moje razmišljanje je prekinuto već s prvim korakom ulaska u moju sobu, a prekinuo ga je zvuk telefona. Izvadih telefon iz džepa i nevoljno pogledah u displej - nova poruka, pošiljalac: moj drug Amar, inače, za sve nas, do tada, nebitna informacija: povremeni džamijski mujezin. Otvorih poruku očekujući poziv za izlazak.

Međutim, u poruci bješe napisana rečenica koju tad prvi put čuh „svojim srcem": „Večeras je posebna noć, 12. rebiu-l-evel, dan rođenja Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Sjetimo ga se donošenjem salavata na njega." Sjedoh za računar i polahko i bojažljivo, kao da ću nekoga povrijediti, počeh kucati to ime, Muhammed, a.s., na google-u. Otvorih prvu stranicu i počeh čitati: „Muhamed, a.s., je uvijek bio nasmijan, blage naravi i ljubazan. Klonio se tri stvari: prepirke, pretjerivanja i onoga što ga se ne tiče.

Bio je najbolji državnik, najbolji roditelj, najbolji komšija, najbolji drug, najbolji učitelj, najbolji suprug, brat... Muhamed je milost svim svjetovima." Te večeri dugo čitah, željeći da sve saznam o njemu. Nešto mi je govorilo: „Njega slijedi, njega voli. Neka ti je on uzor i bićeš voljen od Onoga koga je Muhammed najviše volio. Srce i jezik tiho šapnuše: „Milost i blagoslovi Božiji neka su na tebe Poslaniče, tebe ću slijediti."
                               

                                        Autor: Adnan Zulić

---------------------------- ------------------------------

Poželjeli smo te, Milosniče

Historija je, kažu, učiteljica života; historija je povijest prošlih naroda; historija su riječi zapisane, upamćene, izgovorene s ciljem edukacije, uzdizanja ili ponižavanja. Pisali su je i jedni i drugi - i pobjednici i gubitnici, siromašni i bogati, robovi i vladari. Pisali su je i sljedbenici ličnosti koje su je obilježile na njima svojstven način.

Upravo sada, zajedno sa svojim bratom, krenuh kroz jedno historijsko putovanje, kroz prašnjavu, nepreglednu pustinju, čiji su valovi samo malo zaklanjali od pretoplog sunca, za koje, na jednom dersu u džamiji, čusmo da će se na Sudnjem danu približiti ljudima, pa će još više peći i grijati.

Ustvari, ders kojeg slušasmo nekoć nas i natjera da polahko, ali odlučno, zakoračimo u prošlost. Ali ne bilo koju. S jasnim ciljem počesmo iščitavati knjigu koja govoraše o čovjeku koji je promijenio tokove historije: o dječaku kojeg ne vidješe oči babove, niti ga ruke njegove štitiše; o dječaku čije suze ponije pustinjski vjetar kad vidje da mu i majku spustiše u mezar; o dječaku kojeg je, mimo svoje djece, amidža volio neizmjernom ljubavlju; o djetetu kojem Džibril srce opra u zlatnome leđenu; o onome kojeg su svi voljeli i iz milošte mu dali nadimak El-Emin; o mladiću kojem Hatidža povjeri svoju karavanu i uvjeri se da nije džaba prozvan Povjerljivim; o mužu Hatidžinom koji osta siroče, ali smrt opet dođe u njegov dom i uze mu tri sina; o onome kojem rekoše: „Svi će te zaboraviti", a on se milion puta na dan spomene; o čovjeku koji je pomagao siromahe i obilazio rodbinu; o čovjeku čije srce obuzimaše tuga gledajući svoj narod kako se zemlji i drvetu moli i klanja; o onome koji se u Ramazanu osami, ali ne bijaše sam; o onome kojem se obrati Džibril povjerljivi i kaza mu: „Uči"; on je onaj kojeg prozvaše Povjerljivim, Časnim, ali kad im reče da je Bog jedan i da je on Poslanik Božiji, leđa mu okrenuše; o onome koji je narod koji je hodao ivicom jame napunjene vatrom izbavio i učinio ih vodećim u svijetu, a svaki onaj ko je njegovim stopama krenuo bio je pobjednik; onaj koji je u pećini drugu svome rekao: „Ne boj se, Allah je sa nama"; o čovjeku kojeg nadomak Grada čekahu svi oni čija su srca bila prepuna ljubavi; o čovjeku koji nam pokaza puteve uspjeha i sreće ovoga i onoga svijeta.

O tebi, Milosniče, čitasmo, a svaka riječ koja govoraše o tebi ostavi trag na našim srcima, izmijeni naše živote. Tvoja nas ruka vodi stazama uspjeha, tvoj nas osmjeh, kojeg pratiše riječi, obradovaše. Rekao si da si nas se poželio, poželjeli smo se i mi tebe, Milosniče.
                   

                                     Autor: Amer i Amar Milaimi