Zašto i kako Rijaset?

Ovaj naslov, u formi pitanja, zahtijeva najdublju i najozbiljniju analizu, kako bi se istinski objektivno shvatilo porijeklo antagonističkih i utilitarističkih, reklo bi se, tuđinskih ideja na sandžačkom tlu. Uz politički podmuklo projektovani širok proces pauperizacije, pod slobodarsko plavim sandžačkim nebom provodi se i, osmišljen negdje u višim centrima ekonomske i političke moći, proces dekredibilitizacije muslimanskih autoriteta i dekadencije islamske misli, kao jedine misli koja je suštinski temelj svijesti o identitetu i nužnosti muslimanskog jedinstva. Pod izgovorom unaprijed determinirane politike o nužnosti stvaranja uređenog društva kao faktora regionalne stabilnosti, stvara se pasivno i poslušno muslimansko društvo, čija posrnula inteligencija, u cilju očuvanja stečenih pozicija u društvu, bez imalo hrabrosti za shvatanje smisla egzistencije i izlaska iz pasivnog u aktivno, bespogovorno prihvata utemeljenje vazalskog mentaliteta u službi tuđinskih interesa. U prilog rečenom govori i hvalisanje bolonjskom deklaracijom u namjetnutom sistemu obrazovanja, koji će nas formirati u potrošačko društvo sa vazalskom i potrošačkom sviješću, bez volje i ambicije da i sami budemo proizvođači, što kod muslimanske omladine, odvojene od prirodnih nauka, stvara radničku svijest lišene bilo kakve napredne kreativnosti. Tako je kod jednog dijela i vjerskog i političkog establišmenta nastala retorička i djelatna protivrječnost. Ne može se islamski vjerovati, a neislamski vladati. I jedni i drugi, neko manje neko više, u džamiji slave Boga, a napolju Ga „varaju". S druge strane, iako neupućene i često prevarene, široke narodne mase, duboko privržene svojim islamskim idejama, osjećanjima i običajima, nikada nisu prihvatile tuđinsko kao svoje, što su posvjedočile trpljenjem neviđenih tortura, progonstava, pa i krvlju: da smo htjeli da budemo neko drugi, mogli smo to i bez strahota tik iza nas. Upravo u tim vremenima strahota nastajale su nacionalne i vjerske institucije, što je bio dobar korak naprijed, ali, na nesreću, dio intelektualne elite koja je gradila prijeko potrebne institucije već je bila formirane podaničke svijesti sa često ponavljanom krilaticom: "šut sa rogatim ne može," i to upravo u vrijeme dok su muslimani Bosne, pa i šire, zadivljujuće herojski dokazivali obrnuto.
Između tog vremena i ovog danas postoji kontinuirani kauzalitet. Kada individue podaničke svijesti zauzmu položaje, uzimajući i vjeru i politiku ne kao životne zakonitosti i borbu za sveukupan napredak, već kao zanimanje, onda domaći tuđini zauzmu najviše položaje, te se njihove ideje i stavovi nađu u potpunoj koliziji sa onim što želi i osjeća narod koji ne želi tuđinsku ideologiju. Običan čovjek uvijek ima duže pamćenje od intelektualne elite, možda zato što nije preokupiran željom za vlašću koliko su to intelektualci koji u borbi za porok vlasti ne biraju, osim malo njih, ni sredstva ni retoriku, bahatu i ispunjenu mržnjom prema svakom ko ih ne podržava, možda čak i nesvjesni koliko će ta retorika podijeliti i zavaditi narod.
Jedna, u početku, mala grupa ljudi odvažila se da digne svoj glas, tiho i mudro, sa idejom da izmiri posvađani narod i zaživi islamsku misao. Iz te ideje iznikao je Rijaset IZ Srbije, danas omasovljen i spreman za sve izazove vremena, pa i da odgoji novu generaciju mladih ljudi, koji će biti spremni da idu svojim islamskim putem ne tražeći ničije dopuštenje. Svakako, i narod je shvatio da ka progresu ne vode vlastoljubivi, mirni i pokorni, već hrabri i ustrajni, oni koji se za pomoć ne obraćaju centrima moći već Uzvišenom Stvoritelju. Mi smo filozofiju poslušnosti i pokornosti zamijenili filozofijom istrajne borbe i mudrosti, makar ona tražila i krajnju požrtvovanost, radi općeg muslimanskog jedinstva, bez kojeg nema istinskog Islama. Islam će jednom zavladati svijetom, ali sigurno neće prije nego zavlada u srcima našim, a u srcima našim neće potpuno zavladati prije nego ostvarimo istinsko i vjersko i političko jedinstvo muslimana. Naš najpreči zadatak sada je trasirati put ka tom izmirenju i jedinstvu, koje će nam obezbjediti mir, sigurnost, snagu i neovisnost, kao i šansu da svijetu ponosno ponudimo svoje islamske ideale, svjesni da će nas svijet saslušati samo ako u jedinstvu Ummeta pokažemo snagu koju će ne samo saslušati, već i poštovati, pa i ako nas ne bude volio.

Meho eg. Gegić

Vakat br. 2, 15. maj 2010/1. džumade-l-uhra 1431. h.g.