Pocetna

Arhiva vijesti

Prijatelji sajta

Kontakt

ISLAMSKA ZAJEDNICA

Službenici IZ-e

Organizacija

INFO DANA

AKTUELNO

OGLASNA TABLA

RIJASET

MEŠIHAT

MEDŽLIS

MEDRESA

OBDANIŠTE

ZDRAVLJE

FERID MUHIÆ: Islamizacije nije bilo, to je svjesna laž!

Ipak, ako se ima u vidu obim produkcije ovakvih izmišljotina i institucionalna podrška koju islamofobiène laži uživaju (ne samo) na ovim prostorima kako u javnosti tako i u akademskim krugovima koji nose etikete nauke, postaje jasno kako je i ono što bi u svakoj ostaloj prièi bilo nevjerovatno i nemoguæe, ipak postalo vjerovatno i moguæe kada je rijeè o prièi koja se tako dugo i toliko uporno vodi protiv afirmacije istine u cilju prikrivanja èinjenica o karakteru širenja islama u svijetu, posebno pak na Balkanu, a koja se svodi na notornu ideološku harangu. A èinjenice su: Islam se širio iskljuèivo dobrovoljnim prihvatanjem. Krunski dokaz, dovoljan za svakog neutralnog i objektivnog èovjeka, predstavlja primjer Indonezije, države sa najveæim brojem muslimana u svijetu. Ne postoji ni jedan jedini dokumentovan primjer da je neko od 230 miliona muslimana Indonezije primio islam drugaèije nego dobrovoljno. Takoðe ne postoji ni jedan jedini dokumentovan sluèaj da je neko na Balkanu primio islam drugaèije nego dobrovoljno. Sve suprotne tvrdnje svode se na folklorne prièe i floskule tipa “postoje podaci“ kao jedini “argument“ u kvazi nauènim raspravama, nepotkrijepljene validnom argumentima i verifikovanim istorijskim izvorima. Time je mit o islamizaciji naèelno pobijen i stavljen ad akta. Preostaje još bulažnjenje književne produkcije (teško je naæi blažu rijeè za maliciozne izmišljotine ove vrste), o institucionalnoj praksi devširme. Ni po jednom drugom pitanju kao po ovom, književnost nije bila do te mjere zloupotrebljena u službi islamofobiènih izmišljotina. Nebuloze Ive Andriæa o bezdušnim turskim askerima koji otimaju dojenèad sa majèinih grudi, ponavljane horskim refrenima mnogih drugih islamofobiènih književnika nižeg profila, smjenjuju se sa naklapanjima kvazi istorijskih stereotipa o navodnom “namjernom sakaæenju“ djece od strane roditelja, samo da ih askeri ne bi oteli sa majèinskih grudi. Kakve prijesne lagarije po noæi, što bi rekao Momèilo Nastasijeviæ! Jedna stvar im je zajednièka: svi oni su zaboravili (ili su namjerno preæutali) istinu. A istina je dobro poznata: najprije, ukoliko je rijeè o pravilima kojima je regulisana praksa poznata kao devširme, sasvim sigurno je da nikakva dojenèad ni sitna djeca nisu mogla biti otimana s majèinih grudi! Ta izmišljotina je mogla nastati samo u mašti zatrovanoj vjerskom mržnjom, s obzirom na èinjenicu da su uzimana samo djeca uzrasta izmeðu 8 i 12 godina, što znaèi da su dojenèad i sitna djeca bili apsolutno iskljuèena iz te prakse. Naime cijeli koncept je bio postavljen na principu ukljuèivanja najsposobnijih, najvitalnijih i najtalentovanih pripadnika svih pripadnika mlade generacije velike carevine u njen institucionalni život u cjelini. To je podrazumijevalo da su u obzir dolazila samo zdrava djeca poodmaklog uzrasta, koja su preležala djeèije bolesti i dostigla razvoj u kom su veæ bile vidljive njihove potencijalne fizièke i intelektualne osobine, dakle, kada se sa dovoljno sigurnosti veæ mogao predvidjeti njihov krajnji potencijal. Da bi se ovaj cilj uspješno ostvario, postojao je detaljan standard ocjenjivanja zdravstvenog stanja, fizièkih i mentalnih sposobnosti potencijalnih izabranika, kao i provjera njihovog vida i sluha, što znaèi da se nikako nije moglo unaprijed znati koje dijete æe ispuniti neophodne uslove ovog standarda, što dalje znaèi da se nije moglo znati ni koje dijete æe biti primljeno a koje neæe, pa bi sakaæenje djece bilo suludo kockanje roditelja sa životima i zdravljem sopstvene djece! Osim toga, teško je povjerovati da bi se bilo koji roditelj pri zdravoj pameti odluèio da tako na morbidan naèin zadrži roðeno dijete u okrilju kuæe, na uštrb realne moguænosti da dijete ostane živo i da napravi uspješnu karijeru u državnoj službi. Da ovo nije bila apstraktna teorijska moguænost ni pusti snovi roditelja, potvrðuju doslovno hiljade sluèajeva uspješne karijere djece, koja su tokom stoljeæa na razne naèine poboljšala život ljudi u svom rodnom kraju. Osim toga, ovakva navodna “praksa sakaæenja“ bila bi besmislena utoliko prije što se po pravilima devširme, sin jedinac nikako nije smio uzeti od roditelja, èak ako bi oni sami to i zahtijevali. Isto tako, propisi su predviðali da se iz jedne porodice moglo uzeti samo jedno muško dijete i to samo jednom, o èemu se vodilo strogo raèuna i o èemu je postojala precizna evidencija. Dok se o otimanju djece ðuture, kao o navodno samovoljnoj i divljoj praksi poznatoj pod nazivom devširme, svi argumenti svode na ponavljanje neobavezne i nekonkluzivne formule “postoje primjeri“, koja je notorna matrica svakog ogovaranja, pri èemu niko ne navodi ni jedan izvor ili dokaz koji bi potvrdio te “primjere koji postoje“, o principima koji su objektivno regulisali praksu devširme postoje mnogi dokazi u brojnim arhivima iz tog vremena. Eminentni savremeni istorièar Ilber Ortajli, vodeæi svjetski autoritet za istoriju Osmanlijskog carstva, navodi niz primjera koji govore o tome da je registrovana praksa pokušaja podmiæivanja ljudi zaduženih za odluku o izboru djece, s ciljem da prime njihovu djecu mimo propisa. Iako su takvi pokušaji bili relativno èesti, kako navodi Ortajli, nikada nije uspijevala, jer su standardi bili rigorozni i provjeravali su se i po dolasku djece, sa visokim kaznama za one koji ih nisu striktno poštovali. Ipak, sam po sebi, ovaj podatak potvrðuje da se na ovaj naèin uzimanja djece u carsku službu èesto gledalo i kao na veliku šansu da se djeci obezbijede najbolji uslovi za njihovu buduæu karijeru, a ne samo kao na nasilno otimanje i odvoðenje djece. Ipak, reæi æe neko, pošto je tema nasilna islamizacija, tu djecu su tamo prevodili u islam, dakle islamizirali, bez njihove volje! Pošto je zaista, glavna tema postojanje ili nepostojanje nasilne vjerske konverzije u praksi Osmanlijske carevine kao islamske države, hajde da i to rašèistimo. Kao što navodi Ilber Ortajli, djeèaci dovedeni primjenom institucije devširme, po dolasku u Istanbul nisu bili automatski prevoðeni u islam, niti su primali islam èak ako su to i sami tražili, nego je èak bilo strogo zabranjeno da ih bilo ko nagovara da preðu u islam prije nego što navrše 14 godina. I ovdje Ilber Ortajli navodi jedan karakteristièan i potpuno dokumentovan sluèaj kada je izvjesni hodža bio optužen da je nagovarao jednog od ovih pitomaca izabranih postupkom devširme da primi islam iako još nije bio napunio 14 godina, ali se na suðenju utvrdilo da je momak tada imao veæ 16 godina (što znaèi, da ni tada još nije bio prihvatio islam), pa je optužba odbijena kao neosnovana. Ilber Ortajli navodi da je znatan broj vojnika i oficira u osmanlijskoj armiji (posebno u mornarici), tokom cijelog života ostajao u svojoj kršæansko/hrišæanskoj vjeri i da su mnogi od njih stigli do visokih vojnih èinova i administrativnih pozicija i ostvarili veoma uspješne karijere. Prema tome, nepobitne èinjenice potvrðuju: ISLAMIZACIJE NIJE BILO! S druge strane, èinjenice isto tako nepobitno potvrðuju: NASILNOG POKRŠTAVANJA MUSLIMANA JE BILO I TO SVE DO 2O STOLJEÆA! Time se ova debata mora jednom zauvijek smatrati završenom, a na prazne prièe islamofoba svih vrsta, konaèno staviti taèka. 

Izvor: http://www.info-ks.net/vijesti/


OBDANIŠTE "NAHLA" UZ PODRŠKU H.O. "EMANET" ISPORUÈILI ROBU PRIHVATNOM CENTRU U TUTINU
Oglasavanje
 

MULTIMEDIJA
VIDEO
  
Gregorijanski kalendar
 
 
 
 
 
 
Anketa
Aktuelne vijesti
Hadis