Organizacija

Službe

Aktivnosti



ISLAMSKA ZAJEDNICA

1319666949_izdogovor.jpg

POMIRENJE NEMA ALTERNATIVU

Bez obzira na glasine koje se javljaju u medijima, svi članovi Mešihata Islamske zajednice Sandžaka kao i svi imami, profesori, vjeroučitelji, mualimi i hatibi, očekuju da će se na islamski, pravičan način sprovesti inicijativa za ujedinjinje, koje će biti najbolje za sve muslimane koji žive u Srbiji, a prije svega u Sandžaku gdje su problemi i najprisutniji

rijaset.jpg 

  
halalagencija.jpg
regionalna.png
fin.jpg
anadolijaa.jpg
aljazeerebalkans.png

Reisul-ulema Adem ef. Zilkić učestvovao na međunarodnoj konferenciji о Milanskom ediktu (313-2013)

Sreda, 09.05.2012, 16:30
U kongresnoj dvorani hotela Centar u Novom Sadu, od 02. do 05. маја 2012. godine, održana је međunarodna кonferencija: PERSPEKTIVE MILANSKOG EDIKTA I SAVREMENI IZAZOVI (313-2013): Оsnova za slobodu vjeroispovesti i uvjerenja?


Ova međunarodna konferencija je deo trogodišnjeg projekta NEPROLAZNA VRIJEDNOST I TRAJNA AKTUELNOST MILANSKOG EDIKTA - U SUSRET VELIKOM JUBILEJU 2013


Na međunarodnoj konferenciji učešće su uzeli svi poglavari crkava i vjerskih zajednica iz Srbije i brojnih zemalja Evrepe kao predstavnici iz Strazbura i Brisela.


Na konferenciji su učestvali i historičari, publicisti i brojni kulturni i znanstveni poslanici iz društvenog, vjerskog, kulturnog i javnog života.


Učešće na konferenciji je uzeo i državni sekretar u Ministarstvu vjera i dijaspore prof. dr. Bogoljub Šijaković.


   konferencija_153  e.jpg


Zadnjeg dana u okviru konferencije SAVREMENI IZAZOVI izlaganje je imao i reisul-ulema, Adem ef. Zilkić na temu ISLAMOFOBIJA.

 


ISLAMOFOBIJA I NOVE REALNOSTI SAVREMENOG SVIJETA


U uvodnom dijelu rada nakan uvodne riječi analizira se šta je islamofobija, pojmovno i fenomenološki; prikazuju se vidovi ispoljavanja islamofobije i pokušava se odgovoriti na pitanje da li je ona realno utemeljena pojava ili je pažljivo planirana konstrukcija zapadno-evropskog političkog uma kako bi poslužila kao alibi za napade na islam, za vojne intervencije na muslimanske zemlje radi gospodarenja ne samo njihovom ekonomijom i politikom,već i njihovom kulturom, religijskim, identitetnim i mentalnim supstratom.


U drugom dijelu rada autor skicira srukturu i osobenu narav zapadno-evropskog uma, odnosu prema realnostima i apsolutizaciji vlastite slike svijeta, te neuvažavanju Drugoga u sistemu njegovih referenci.

U kontekstu potrage za odgovorom na pitanje šta činiti? (s jedne i s druge strane) autor postavlja tezu po kojoj pored ovog fobičnog Zapada, sklonog ignorisanju drugoga, produciranju neprijateljstava i strahova, postoji i onaj drugi Zapad, koji je mnogo umniji i lucidniji, spreman na razgovor i uvažavanje Drugog u sistemu njegovih referenci. 


Ovaj, drugi Zapad, muslimanski intelektualci, vjerski lideri, političari i ideolozi, koji tragaju za novim perspektivama odnosa, trebaju prepoznavati i stupati s njim u razgovor, kako bi time doprinijeli prevladavanju situacije u kojem islamofobija postaje stanje duha i mjera odnosa prema islamu i muslimanima.

Ključne riječi: islamofobija, islam, muslimani, Zapad, zapadno-evropski um, Drugi, nove realnosti, nove perspektive odnosa


Uvod


Od momenta sticanja samosvijesti i postajanja subjektom povijesti zapadno-evropski um nastoji svojim moćima obuhvatiti sve svjetove i realnosti u njima, bliske i daleke, vlastite i tuđe, prijateljske i neprijateljske, fizičke i metafizičke, imanentne i transcendentne. On teži ucjelosti posjedovati moći jezika, mišljenja i znanja, kao fundamentalne moći kojima vlada svijetom i njegovim povijesnim postojanjem, određuje mu svrhu i demjurški raspolaže njegovom sudbinom.

U konačnici ove moći ne smjeraju tek imenovati svijet i realnosti u njemu, niti ih samo misliti i znati. One žele mijenjati i iznova oblikovati njihovu prirodu, stvarati ih po vlastitoj mjeri i njima upotpunosti gospodariti, što ovdje ima značenje ontoloških osnova za kreiranja novog i jedinstvenog svijeta kojim apsolutno i bez izuzetka vladaju moći zapadno-evropskog uma. Ovakav svijet danas želi imati samo jednog tvorca i jednog gospodara, čiji bi "svemoćni" tron bio isključivo na Zapadu.

Najznatniji dio tog demijurškog jezika savremenog mišljenja i znanosti, koji se odnosi na islam i muslimane, također je nastao u intelektualnim radionicama Zapada. Njegovim dijelom je i, sada već gotovo barokni, pojmovni imaginarij, kojeg čine riječi-monstrumi kao što su "islamizam", "islamski terorizam", "islamski fundamentalizam", "militantni politički islam", "radikalni islam", džihad, u (učitanom) značenju "islamski sveti rat"; takođe i ovdje fokusirana sintagma, islamofobija.

Kada se pažljivije pogleda postaje jasno da su ove riječi nastale na istoj matrici i da imaju jedinstven semantički kod, te da proizilazi mimo i ponad standarda znanosti i istina svijeta kojeg tretira. Korektnije govoreći, malo šta u ovom jeziku korespondira sa onim što islam stvarno jeste, makar isto i ne važilo sasvim za muslimane i njihov "muslimanski svijet". Dakle, ovakav jezik potpuno promašuje realnost mišljenog i "imenovanog" svijeta, jer je, ustvari, riječ o projektu zasnovanom na konceptu samoapsolutizacije vlastitih vrijednosti, i grube ignorancije, neuvažavanja i potiranja realnosti svijeta drugoga.


Razumijevanje pojma

Islamofobija je neologizam nastao vjerovatno u Velikoj Britaniji kasnih 80-ih godina. Doslovno znači neosnovan i bolešću uvjetovan strah od islama i muslimana. Na samom početku ova riječ je povezana sa mržnjom i strahom od drugoga, osobito sa strahom od onoga što dolazi izvan evropskih i kršćanskih svjetova kulture, otuda konotira i ksenofobičnost. A muslimani (i islam) su ovdje poimani kao krajnje drugi, jer su i nacionalno i religijski i kulturno, pa i ljudski, sasvim tuđi te, kao takvi mogu, ukrajnjem, biti samo zlo i ništa drugo.

Zapadnoevropski mediji, naročito mediji Velike Britanije (The Times, Daily Telegraph i BBC), znatno su doprinijeli da ova riječ vrlo rano postane jedna od ključnih sastojnica gotovo svake emocije i predstave o islamu i muslimanima.

Za kratko vrijeme islamofobija je doživjela mnoštvo mutacija, stoga i različitih i mnogolikih definicija.


Govoriti danas o osjetljivom i kompleksnom pitanju kao što je islamofobija, nije nimalo lak zadatak. Ovaj zadatak je dodatno otežan muslimanima koji nisu subjekat već objekat ove negativne pojave. Kao što je slučaj i sa mnogim drugim društvenim pojavama koje nastaju iz "dodira" dviju ili više religija i kultura, mogućnost korištenja formulacija koje proističu iz predrasuda i stereotipa je relativno velika.

Da bismo izbjegli subjektivan pristup pitanju islamofobije pokušaćemo da ovu negativnu pojavu stavimo u širi kontekst etnocentričnih iksenofobnih tendencija koje se povremeno mogu javiti u bilo kojem društvu ili zajednici, a posebno u vremenu brzih društvenih promjena i globalne ekonomske krize. Možda je ironično da danas u svijetu koji bilježi brz razvoj informacionih tehnologija kao i drugih sredstava komuniciranja dolazi do sve intenzivnije individualizacije na jednoj strani, i sve slabijeg poznavanja pojedinaca i društvenih zajednica koje žive u našem susjedstvu, sa druge strane.

Žalosno je da, pored raznovrsnih i mnogobrojnih mogućnosti komuniciranja među ljudima i grupama, stvarnog i dobronamjernog komuniciranja je sve manje. Žalosno je da ljudi sve više jedni druge posmatraju sa zebnjom i podozrenjem, i da u drugom prije vide izazov i prijetnju nego li brata ili bližnjega koga treba bolje upoznati i sa kime treba sarađaviti na obostranu korist.


Islamofobija- realnost ili fikcija

Gotovo nijedna umna osoba među muslimanima, sa elementarnim moralnim skrupulama i vjerodostojnim intelektualnim stavom, koja danas misli situaciju savremenog svijeta i odnose u njemu između naroda, religija, kultura i ideoloških sistema ne može izbjeći pitanju: da li je islamofobija realno utemeljena pojava ili je pažljivo planirana konstrukcija dijela zapadno-evropskog poličkog uma kako bi poslužila kao opravdanje za demoniziranje muslimana i bila alibi za nesuzdržane napade na islam, za vojne intervencije na muslimanske zemlje i njihovo stavljanje pod ekonomsku, političku, kulturnu i mentalnu kontrolu?

Ne može se poreći činjenica da postoje stanovita uporišta za nastajanje neke vrste straha od islama i muslimana u zapadno-evropskom svijetu. To bi muslimani morali razumjeti i prema tome se inteligentno i razborito odnositi kako i sami ne bi doprinijeli da strah postane fobično stanje duha.

Više od jednog milenija muslimani i kršćani su međusobno dijelili najduže granice i islam je unajznatnijoj mjeri širio svoj životni prostor prema kršćanstvu i njemu na uštrb; on je očito duhovno i doktrinarno nadmoćna vjera sa nezanemarivim regenerativnim civilizacijskim moćima, koje ga ponovo mogu učiniti povijesno relevantnim; islam je do fascinacije jednostavna vjera u čijoj je osnovi čisto načelo monoteizma, te se i danas najviše prihvata i najbrže širi; muslimanska populacija je mlada, rastuća i biološki vrlo vitalna, a zapadno-evropska stara, iživjela i, uglavnom, opterećena impotencijom: muslimanske zemlje su darivane velikim prirodnim bogatstvima, itd. Sve to, s razlogom, opterećuje razaznatljivo duhovno i moralno potrošen Zapad, pomalo već dezorijentiran i uplašen, i čini se, prvi put u svojoj novijoj historiji, nedovoljno siguran u svoje moći.

Pa ipak islamofobija, izuzev ako je ne razumijevamo samo kao bolest, ničim se ne može pravdati. Možda bi se zapadno-evropski svijet mogao dodatno osnažiti i prispjeti za neku novu transformaciju, upravo, u jednom neposrednijem i duhovno vjerodostojnijem susretu ne samo sa sobom, nego i sa islamom i svjetovima kultura Istoka, te time osigurati izvjesniju budućnost sebi, a to danas - u globalnom svijetu kojim on gospodari - znači i cijeloj Planeti.

Unašem svijetu ovakvom kakav jest, u kojem su opasnost i neizvjesnost ugrađeni kao ontološki principi postojanja, razborito je imati na umu i onu varijantu mišljenja koja predviđa opasnost i ukazuje na prijetnje.

Stoga je intelektualno legitimno pretpostaviti da je islamofobija djelomično planirani politički i ideološki konstrukt, te da, kao takva, služi kao opravdavanje promijenjenih odnosa i iskrivljenih percepcija islama i muslimana. Njome se želi opravdati slika islama kao religije i kulture koja ne dijeli zajedničke vrijednosti sa drugim kulturama, te kao takva, nije pod njihovim utjecajem, niti ostvaruje utjecaj na njih; islam se želi predstaviti inferiornim u odnosu na Zapad i kršćanstvo, kao barbarski, iracionalan i primitivan; kao nasilan, agresivan, prijeteći, koji podržava terorizam i doprinosi sukobu civilizacija; kao opasna ideologija korištena u svrhu ostvarivanja političkih ili militantnih ciljeva.


Islamofobija bi trebala poslužiti i kao alibi za diskriminaciju i isključivanje muslimana iz vladajućih društava, kao i za većinu, inače sasvim nelegitimnih, vojnih i političkih akcija zapadno-evropskih zemalja u muslimanskom svijetu.

Islamofobija koja se manifestuje kroz raznovrsne ideje i djela, bilo da se radi o tragikomičnoj zabrani kamanevovanja za preljubu u kanadskom malom gradu Herouxvilleu/Heroksvil (u kome i ne žive muslimani pa je mogućnost uvođenja ovakve kazne minimalna) preko nerazumnog čina javnog spaljivanja svezaka muslimanske Svete Knjige - Qur'ana u SAD-u, do malicioznog dovođenja u vezu Božijeg poslanika Muhammeda (neka je mir i Božiji blagoslov na njega) sa problemom terorizma u nekim evropskim zemljama, je nastala kao posljedica velikog broja uzroka.

Ovi uzroci se mogu podijeliti na spoljašnje - one koji dolaze izvan muslimanskih zajednica i društava, i unutrašnje - one koji dolaze iz muslimanskih društava.

Negativno predstavljanje Islama i muslimana u medijima na Zapadu je svakako jedan od ključnih uzroka islamofobije. Ponekad se čini da se mediji u nekim zapadnjačkim zemljama utrkuju da što više i brže optuže muslimane i dovedu ih u vezu sa tragičnim pojavama. Primjer prvobitne reakcije velikih svjetskih medijskih kućana stravični masakr u Norveškoj iz jula prošle godine je dovoljno svjež i upečatljiv sam po sebi kao svjedočanstvo ko su "loši momci" usvijesti i podsvijesti zapadnjaka.

Drugi i znatno kompleksniji uzrok islamofobije na Zapadu leži u krizi identiteta koja se intenzivno javlja unekim zemljama. Čini se da je ova kriza nastala kao reakcija na transnacionalne integracije kao želja da se potvrdi nacionalna pripadnost i osobenost te da se ne izbrišu sve crte koje definišu nacije i kulture u nezaustavljivom procesu integracija u ekonomske i političke unije kojima teži savremena civilizacija.

U ovom opiranju "stapanja" u unije nazire se želja da se afirmiše šta neka nacija i kultura jesu, a šta nisu ili ne bi trebale biti. Kada govorimo o zapadnjačkim društvima, čini se da je najpogodnija kategorija "drugog", onoga što nije domaće ili lokalno, upravo islam kao vjera i muslimani kao zajednica. Stoga se sve češće javljaju zabrane pokazivanja muslimanskih obilježja u ovim zemljama, zabrane koje se pokušavaju opravdati pozivanjem na očuvanje nacionalne zaostavštine i tradicije i, uporedo s tim, na upiranje prsta u "strani" elemenat čije je najpogodnije utjelovljenje islam i islamska civilizacija i kultura. Ovakav pristup očuvanju lokalne zaostavštine i tradicije još više ekskomunicira i marginalizuje muslimanske zajednice koje, sa druge strane, jače i upadljivije pokušavaju da ispolje svoje osobenosti u nadi da će na taj način sačuvati svoj identitet u zemljama u kojima oni predstavljaju manjinu.

Ovakve isključive tendencije nerijetko vode u sukob sa izrazito neželjenim posljedicama po obije strane. Sljedeći spoljašnji uzrok islamofobije je neadekvatno i subjetktivno predstavljanje islama i islamske intelektualne tradicije od strane nekih evropskih islamologa i orijentalista. Najbolji primjer za parcijalno i subjektivno predstavljanje islama je prenaglašavanje političkog i društvenog aspekta islama, a istovremeno zanemarivanje duhovnog i moralnog učenja.


Takodjer, iz islamskog prava izdvajaju se učenja i prakse koji su najneprihvatljiviji evropskoj kulturi i civilizaciji i predstavljaju se kao glavne osobenosti bez kojih je islamsko društvo nemoguće. Nerijetko se prenaglašavaju neke sankcije iz islamskog kaznenog prava (hudud) koje se veoma rijetko koriste i u samim muslimanskim zemljama gdje je ovo pravo na snazi.

Uzroci islamofobije postoje i unutar muslimanske zajednice. Može se slobodno reći da neki muslimanski imigranti ne poznaju dovoljno zakone i kulturu zemalja u koje se useljavaju i na taj način otežavaju svoju poziciju u tim zemljama. Ovdje je posebno važna uloga muslimanskih učenjaka i predstavnika koji u nekim slučajevima nedovoljno i neadekvatno pišu i govore o drugima.

Kao primjer mogu poslužiti muslimanski intelektualci koji često pišu o manjkavostima zapadnjačkih država kada su te iste manjkavosti prisutne i u zemljama iz kojih se na njih ukazuje. Jedan od uzroka islamofobije je svakako i terorizam koji su neke marginalne muslimaske grupe prigrlile kao sredstvo borbe za ostvarivanje svojih ciljeva. Neke muslimanske zemlje su pasivne po ovom pitanju i ne čine dovoljno kako bi se ova globalna pošast suzbila.

Muslimanima nije od koristi da za većinu svojih problema optužuju druge i mi kao vjerski prvaci moramo nastojati i nastojimo da to promijenimo nabolje. Nedostatak muslimanskih transnacionalnih institucija, ili njihova nefunkcionalnost, dodatno otežavaju položaj muslimanskih manjina na Zapadu jer se nerijetko dešava da zapadnjačke vlade nemaju sa kime razgovarati u nastojanju prevazilaženja problema islamofobije.


U potrazi za novim perspektivama odnosa

Tragajući za mogućnostima prevladavanja opasne proizvodnje "neprijateljskih slika" i tražeći prostor za nadu savremeni katolički mislilac Hans Küng upozorava da ni "neprijateljske slike nisu vječne ideje, nisu nepromjenljive nužnosti.

One ne samo da se mogu prenositi, npr. sa "Rusa" na "Arape", već se mogu i korigovati: kada neprijatelji postanu prijatelji (Francuska-Njemačka). One mogu postati bespredmetne (komunizam). One se, čak, mogu i prevladati putem nove koncentracije na velike zajedničke zadatke (kada imamo u vidu atomsku opasnost ili ekološku krizu), te bi tako mogli okončati u jednoj svjetskoj sudbinskoj i odgovornoj zajednici koja bi obuhvatala i islam." (Küng, 2004: 31.)

Zbog prijeke potrebe prepoznavanja svih duhovnih i intelektualnih potencijala s kojima raspolaže čovječanstvo, te njihovog stavljanja u funkciju prevladavanja duboke krize u koju je dospio savremeni čovjek i njegov svijet jedno od najvažnijih pitanja jeste mogućnost istinskog susreta, međusobnog uvažavanja i razgovora među kulturama, njihovim religijama, duhovnim i intelektualnim tradicijama. U tom kontekstu osobito je važan - i to ne samo zbog njihove duge povijesti susretanja, velike intelektualne sličnosti i povijesnomorfološke uvjetovanosti,nego i zbog znatne zajedničke sakralnogeografske usredsređenosti i isprepletenosti, te očite sudbinske povezanosti - međusobni odnos Zapada i muslimanskog svijeta, kršćanstva i islama.

Bez dijaloga sa islamom, smatra primjerice Hans Küng, nije moguće graditi mirniju i izvjesniju budućnost našega svijeta: Ko želi razumjeti današnji svijet on mora, bar elementarno, poznavatii razumijevati islam. Nivo znanja koji danas imaju mnogi naši savremenici o islamu iskrivljeno je i nije mnogo odmaklo od srednjevjekovnog nivoa.

Slika, i njome uvjetovana komunikacija, koju Zapad danas ima o islamu, više odgovara zaslijepljenima, onima koji su lišeni mudrosti i nerazboritima, nego onima koji su razboriti i umom obdareni (Kur'an), jer je zasnovana na ressentimentu i logici strasti, lišenoj razuma, što se jasno vidi ne samo u žestokom diskursu koji se širi s jedne i s druge strane nego i političkim praksama i militantnim akcijama koje se, na očigled cijelog svijeta, gotovo svakodnevno ozbiljuju sa neviđenom brutalnošću i mržnjom, cinizmom i drskošću.

Stoga je nužno promijeniti percepcije: Zapada prema islamu i muslimanima, ali i muslimana prema Zapadu. Kada je riječ o odnosu muslimana prema Evropi egzistencijalno, epistemološki i etički je produktivno imati na umu da je Evropa poliedrična realnost, nesvodiva samo na jedno svoje lice, ma koliko ono dominiralo njenom povijesnom i savremnom perspektivom.

Onoj Evropi - za koju se ne bi moglo reći da je dovoljno mudra, lucidna i umna, ksenofobičnoj i odnedavno ponovo islamofobičnoj, u osnovi nevjerodostojnoj i samoiznevjeriteljskoj, koja u drugome, u njegovoj kulturnoj, etničkoj, vjerskoj i političkoj različitosti vidi opasnost za sebe i svoje svjetove kulture -suprotstavlja se ona druga, mnogo vjernija sebi, Evropa: otvorenog duha, univerzalnih vrijednosti i dijaloga, Evropa uvažavanja Drugog u sistemu njegovih referenci, koja svojim duhovnim, intelektualnim, moralnim, religijskim i kulturnim potencijalima može doprinijeti građenju zajedničkih osnova za izvjesniju budućnost našega svijeta.

Ova Evropa zna da ona nije izronila poput Afrodite iz okeana, te da je nastala obogaćujući se doprinosima iz mnogih različitih izvora, uključujući i islamski svijet (Lewis, 1993: 128.) To je Evropa koja u sebi istovremeno spaja moći vjernosti aksijalnim vrijednostima drevne Grčke, Rima i Istoku Božije objave, te univerzalnim idejama mjerodavnih tradicija svjetskih kultura. U ovakvoj Evropi Istok i Zapad se ne suprotstavljaju i ne poriču, nego čine jedinstvo istoga i jedno drugome su pretpostavka.

U naslućenoj perspektivi za nesporazume i neprijateljstva, fundamentalizme i terorizme, za strahove i mržnje, za islamofobiju i ksenofobiju, ostalo bi mnogo manje prostora. No, to je san kojeg će, po svemu sudeći, oni skloni sanjanju bolje i izvjesnije budućnosti svijeta i čovjeka još dugo sanjati.



Uz pozdrav, hoću da vjerujem u bolje sutra! 

                                                                          Reisul-ulema Islamske zajednice Srbije

                                                                          Adem ef. Zilkić

       

 

Oglasna tabla
Lajkujte nasu facebook stranu da bi ste dobijali nase vijest
Oglasavanje

MULTIMEDIJA
VIDEO
  
Gregorijanski kalendar
Traženje nauke



Anketa
Aktuelne vijesti
Hadis

Prenosi se od Ebu Umameta, r.a, da je Allahov Poslanik, s.a.w.s., rekao: " Ja garantujem kuću u podnožju Dženneta onom ko ostavi raspravu pa makar bio u pravu, garantujem kuću u sredini Dženneta onom ko ostavi laž pa makar ona bila i u šali i garantujem kuću u najvišem dijelu Dženneta onom ko uljepša svoje ponašanje."