Pocetna

Arhiva vijesti

Prijatelji sajta

Kontakt

ISLAMSKA ZAJEDNICA

Službenici IZ-e

Organizacija

INFO DANA

AKTUELNO

OGLASNA TABLA

RIJASET

MEŠIHAT

MEDŽLIS

MEDRESA

OBDANIŠTE

ZDRAVLJE

Reisul-ulema Adem ef. Zilkiæ uèestvovao na meðunarodnoj konferenciji о Milanskom ediktu (313-2013)

U kongresnoj dvorani hotela Centar u Novom Sadu, od 02. do 05. маја 2012. godine, održana је meðunarodna кonferencija: PERSPEKTIVE MILANSKOG EDIKTA I SAVREMENI IZAZOVI (313-2013): Оsnova za slobodu vjeroispovesti i uvjerenja?


Ova meðunarodna konferencija je deo trogodišnjeg projekta NEPROLAZNA VRIJEDNOST I TRAJNA AKTUELNOST MILANSKOG EDIKTA - U SUSRET VELIKOM JUBILEJU 2013


Na meðunarodnoj konferenciji uèešæe su uzeli svi poglavari crkava i vjerskih zajednica iz Srbije i brojnih zemalja Evrepe kao predstavnici iz Strazbura i Brisela.


Na konferenciji su uèestvali i historièari, publicisti i brojni kulturni i znanstveni poslanici iz društvenog, vjerskog, kulturnog i javnog života.


Uèešæe na konferenciji je uzeo i državni sekretar u Ministarstvu vjera i dijaspore prof. dr. Bogoljub Šijakoviæ.


   konferencija_153  e.jpg


Zadnjeg dana u okviru konferencije SAVREMENI IZAZOVI izlaganje je imao i reisul-ulema, Adem ef. Zilkiæ na temu ISLAMOFOBIJA.

 


ISLAMOFOBIJA I NOVE REALNOSTI SAVREMENOG SVIJETA


U uvodnom dijelu rada nakan uvodne rijeèi analizira se šta je islamofobija, pojmovno i fenomenološki; prikazuju se vidovi ispoljavanja islamofobije i pokušava se odgovoriti na pitanje da li je ona realno utemeljena pojava ili je pažljivo planirana konstrukcija zapadno-evropskog politièkog uma kako bi poslužila kao alibi za napade na islam, za vojne intervencije na muslimanske zemlje radi gospodarenja ne samo njihovom ekonomijom i politikom,veæ i njihovom kulturom, religijskim, identitetnim i mentalnim supstratom.


U drugom dijelu rada autor skicira srukturu i osobenu narav zapadno-evropskog uma, odnosu prema realnostima i apsolutizaciji vlastite slike svijeta, te neuvažavanju Drugoga u sistemu njegovih referenci.

U kontekstu potrage za odgovorom na pitanje šta èiniti? (s jedne i s druge strane) autor postavlja tezu po kojoj pored ovog fobiènog Zapada, sklonog ignorisanju drugoga, produciranju neprijateljstava i strahova, postoji i onaj drugi Zapad, koji je mnogo umniji i lucidniji, spreman na razgovor i uvažavanje Drugog u sistemu njegovih referenci. 


Ovaj, drugi Zapad, muslimanski intelektualci, vjerski lideri, politièari i ideolozi, koji tragaju za novim perspektivama odnosa, trebaju prepoznavati i stupati s njim u razgovor, kako bi time doprinijeli prevladavanju situacije u kojem islamofobija postaje stanje duha i mjera odnosa prema islamu i muslimanima.

Kljuène rijeèi: islamofobija, islam, muslimani, Zapad, zapadno-evropski um, Drugi, nove realnosti, nove perspektive odnosa


Uvod


Od momenta sticanja samosvijesti i postajanja subjektom povijesti zapadno-evropski um nastoji svojim moæima obuhvatiti sve svjetove i realnosti u njima, bliske i daleke, vlastite i tuðe, prijateljske i neprijateljske, fizièke i metafizièke, imanentne i transcendentne. On teži ucjelosti posjedovati moæi jezika, mišljenja i znanja, kao fundamentalne moæi kojima vlada svijetom i njegovim povijesnim postojanjem, odreðuje mu svrhu i demjurški raspolaže njegovom sudbinom.

U konaènici ove moæi ne smjeraju tek imenovati svijet i realnosti u njemu, niti ih samo misliti i znati. One žele mijenjati i iznova oblikovati njihovu prirodu, stvarati ih po vlastitoj mjeri i njima upotpunosti gospodariti, što ovdje ima znaèenje ontoloških osnova za kreiranja novog i jedinstvenog svijeta kojim apsolutno i bez izuzetka vladaju moæi zapadno-evropskog uma. Ovakav svijet danas želi imati samo jednog tvorca i jednog gospodara, èiji bi "svemoæni" tron bio iskljuèivo na Zapadu.

Najznatniji dio tog demijurškog jezika savremenog mišljenja i znanosti, koji se odnosi na islam i muslimane, takoðer je nastao u intelektualnim radionicama Zapada. Njegovim dijelom je i, sada veæ gotovo barokni, pojmovni imaginarij, kojeg èine rijeèi-monstrumi kao što su "islamizam", "islamski terorizam", "islamski fundamentalizam", "militantni politièki islam", "radikalni islam", džihad, u (uèitanom) znaèenju "islamski sveti rat"; takoðe i ovdje fokusirana sintagma, islamofobija.

Kada se pažljivije pogleda postaje jasno da su ove rijeèi nastale na istoj matrici i da imaju jedinstven semantièki kod, te da proizilazi mimo i ponad standarda znanosti i istina svijeta kojeg tretira. Korektnije govoreæi, malo šta u ovom jeziku korespondira sa onim što islam stvarno jeste, makar isto i ne važilo sasvim za muslimane i njihov "muslimanski svijet". Dakle, ovakav jezik potpuno promašuje realnost mišljenog i "imenovanog" svijeta, jer je, ustvari, rijeè o projektu zasnovanom na konceptu samoapsolutizacije vlastitih vrijednosti, i grube ignorancije, neuvažavanja i potiranja realnosti svijeta drugoga.


Razumijevanje pojma

Islamofobija je neologizam nastao vjerovatno u Velikoj Britaniji kasnih 80-ih godina. Doslovno znaèi neosnovan i bolešæu uvjetovan strah od islama i muslimana. Na samom poèetku ova rijeè je povezana sa mržnjom i strahom od drugoga, osobito sa strahom od onoga što dolazi izvan evropskih i kršæanskih svjetova kulture, otuda konotira i ksenofobiènost. A muslimani (i islam) su ovdje poimani kao krajnje drugi, jer su i nacionalno i religijski i kulturno, pa i ljudski, sasvim tuði te, kao takvi mogu, ukrajnjem, biti samo zlo i ništa drugo.

Zapadnoevropski mediji, naroèito mediji Velike Britanije (The Times, Daily Telegraph i BBC), znatno su doprinijeli da ova rijeè vrlo rano postane jedna od kljuènih sastojnica gotovo svake emocije i predstave o islamu i muslimanima.

Za kratko vrijeme islamofobija je doživjela mnoštvo mutacija, stoga i razlièitih i mnogolikih definicija.


Govoriti danas o osjetljivom i kompleksnom pitanju kao što je islamofobija, nije nimalo lak zadatak. Ovaj zadatak je dodatno otežan muslimanima koji nisu subjekat veæ objekat ove negativne pojave. Kao što je sluèaj i sa mnogim drugim društvenim pojavama koje nastaju iz "dodira" dviju ili više religija i kultura, moguænost korištenja formulacija koje proistièu iz predrasuda i stereotipa je relativno velika.

Da bismo izbjegli subjektivan pristup pitanju islamofobije pokušaæemo da ovu negativnu pojavu stavimo u širi kontekst etnocentriènih iksenofobnih tendencija koje se povremeno mogu javiti u bilo kojem društvu ili zajednici, a posebno u vremenu brzih društvenih promjena i globalne ekonomske krize. Možda je ironièno da danas u svijetu koji bilježi brz razvoj informacionih tehnologija kao i drugih sredstava komuniciranja dolazi do sve intenzivnije individualizacije na jednoj strani, i sve slabijeg poznavanja pojedinaca i društvenih zajednica koje žive u našem susjedstvu, sa druge strane.

Žalosno je da, pored raznovrsnih i mnogobrojnih moguænosti komuniciranja meðu ljudima i grupama, stvarnog i dobronamjernog komuniciranja je sve manje. Žalosno je da ljudi sve više jedni druge posmatraju sa zebnjom i podozrenjem, i da u drugom prije vide izazov i prijetnju nego li brata ili bližnjega koga treba bolje upoznati i sa kime treba saraðaviti na obostranu korist.


Islamofobija- realnost ili fikcija

Gotovo nijedna umna osoba meðu muslimanima, sa elementarnim moralnim skrupulama i vjerodostojnim intelektualnim stavom, koja danas misli situaciju savremenog svijeta i odnose u njemu izmeðu naroda, religija, kultura i ideoloških sistema ne može izbjeæi pitanju: da li je islamofobija realno utemeljena pojava ili je pažljivo planirana konstrukcija dijela zapadno-evropskog polièkog uma kako bi poslužila kao opravdanje za demoniziranje muslimana i bila alibi za nesuzdržane napade na islam, za vojne intervencije na muslimanske zemlje i njihovo stavljanje pod ekonomsku, politièku, kulturnu i mentalnu kontrolu?

Ne može se poreæi èinjenica da postoje stanovita uporišta za nastajanje neke vrste straha od islama i muslimana u zapadno-evropskom svijetu. To bi muslimani morali razumjeti i prema tome se inteligentno i razborito odnositi kako i sami ne bi doprinijeli da strah postane fobièno stanje duha.

Više od jednog milenija muslimani i kršæani su meðusobno dijelili najduže granice i islam je unajznatnijoj mjeri širio svoj životni prostor prema kršæanstvu i njemu na uštrb; on je oèito duhovno i doktrinarno nadmoæna vjera sa nezanemarivim regenerativnim civilizacijskim moæima, koje ga ponovo mogu uèiniti povijesno relevantnim; islam je do fascinacije jednostavna vjera u èijoj je osnovi èisto naèelo monoteizma, te se i danas najviše prihvata i najbrže širi; muslimanska populacija je mlada, rastuæa i biološki vrlo vitalna, a zapadno-evropska stara, iživjela i, uglavnom, optereæena impotencijom: muslimanske zemlje su darivane velikim prirodnim bogatstvima, itd. Sve to, s razlogom, optereæuje razaznatljivo duhovno i moralno potrošen Zapad, pomalo veæ dezorijentiran i uplašen, i èini se, prvi put u svojoj novijoj historiji, nedovoljno siguran u svoje moæi.

Pa ipak islamofobija, izuzev ako je ne razumijevamo samo kao bolest, nièim se ne može pravdati. Možda bi se zapadno-evropski svijet mogao dodatno osnažiti i prispjeti za neku novu transformaciju, upravo, u jednom neposrednijem i duhovno vjerodostojnijem susretu ne samo sa sobom, nego i sa islamom i svjetovima kultura Istoka, te time osigurati izvjesniju buduænost sebi, a to danas - u globalnom svijetu kojim on gospodari - znaèi i cijeloj Planeti.

Unašem svijetu ovakvom kakav jest, u kojem su opasnost i neizvjesnost ugraðeni kao ontološki principi postojanja, razborito je imati na umu i onu varijantu mišljenja koja predviða opasnost i ukazuje na prijetnje.

Stoga je intelektualno legitimno pretpostaviti da je islamofobija djelomièno planirani politièki i ideološki konstrukt, te da, kao takva, služi kao opravdavanje promijenjenih odnosa i iskrivljenih percepcija islama i muslimana. Njome se želi opravdati slika islama kao religije i kulture koja ne dijeli zajednièke vrijednosti sa drugim kulturama, te kao takva, nije pod njihovim utjecajem, niti ostvaruje utjecaj na njih; islam se želi predstaviti inferiornim u odnosu na Zapad i kršæanstvo, kao barbarski, iracionalan i primitivan; kao nasilan, agresivan, prijeteæi, koji podržava terorizam i doprinosi sukobu civilizacija; kao opasna ideologija korištena u svrhu ostvarivanja politièkih ili militantnih ciljeva.


Islamofobija bi trebala poslužiti i kao alibi za diskriminaciju i iskljuèivanje muslimana iz vladajuæih društava, kao i za veæinu, inaèe sasvim nelegitimnih, vojnih i politièkih akcija zapadno-evropskih zemalja u muslimanskom svijetu.

Islamofobija koja se manifestuje kroz raznovrsne ideje i djela, bilo da se radi o tragikomiènoj zabrani kamanevovanja za preljubu u kanadskom malom gradu Herouxvilleu/Heroksvil (u kome i ne žive muslimani pa je moguænost uvoðenja ovakve kazne minimalna) preko nerazumnog èina javnog spaljivanja svezaka muslimanske Svete Knjige - Qur'ana u SAD-u, do malicioznog dovoðenja u vezu Božijeg poslanika Muhammeda (neka je mir i Božiji blagoslov na njega) sa problemom terorizma u nekim evropskim zemljama, je nastala kao posljedica velikog broja uzroka.

Ovi uzroci se mogu podijeliti na spoljašnje - one koji dolaze izvan muslimanskih zajednica i društava, i unutrašnje - one koji dolaze iz muslimanskih društava.

Negativno predstavljanje Islama i muslimana u medijima na Zapadu je svakako jedan od kljuènih uzroka islamofobije. Ponekad se èini da se mediji u nekim zapadnjaèkim zemljama utrkuju da što više i brže optuže muslimane i dovedu ih u vezu sa tragiènim pojavama. Primjer prvobitne reakcije velikih svjetskih medijskih kuæana stravièni masakr u Norveškoj iz jula prošle godine je dovoljno svjež i upeèatljiv sam po sebi kao svjedoèanstvo ko su "loši momci" usvijesti i podsvijesti zapadnjaka.

Drugi i znatno kompleksniji uzrok islamofobije na Zapadu leži u krizi identiteta koja se intenzivno javlja unekim zemljama. Èini se da je ova kriza nastala kao reakcija na transnacionalne integracije kao želja da se potvrdi nacionalna pripadnost i osobenost te da se ne izbrišu sve crte koje definišu nacije i kulture u nezaustavljivom procesu integracija u ekonomske i politièke unije kojima teži savremena civilizacija.

U ovom opiranju "stapanja" u unije nazire se želja da se afirmiše šta neka nacija i kultura jesu, a šta nisu ili ne bi trebale biti. Kada govorimo o zapadnjaèkim društvima, èini se da je najpogodnija kategorija "drugog", onoga što nije domaæe ili lokalno, upravo islam kao vjera i muslimani kao zajednica. Stoga se sve èešæe javljaju zabrane pokazivanja muslimanskih obilježja u ovim zemljama, zabrane koje se pokušavaju opravdati pozivanjem na oèuvanje nacionalne zaostavštine i tradicije i, uporedo s tim, na upiranje prsta u "strani" elemenat èije je najpogodnije utjelovljenje islam i islamska civilizacija i kultura. Ovakav pristup oèuvanju lokalne zaostavštine i tradicije još više ekskomunicira i marginalizuje muslimanske zajednice koje, sa druge strane, jaèe i upadljivije pokušavaju da ispolje svoje osobenosti u nadi da æe na taj naèin saèuvati svoj identitet u zemljama u kojima oni predstavljaju manjinu.

Ovakve iskljuèive tendencije nerijetko vode u sukob sa izrazito neželjenim posljedicama po obije strane. Sljedeæi spoljašnji uzrok islamofobije je neadekvatno i subjetktivno predstavljanje islama i islamske intelektualne tradicije od strane nekih evropskih islamologa i orijentalista. Najbolji primjer za parcijalno i subjektivno predstavljanje islama je prenaglašavanje politièkog i društvenog aspekta islama, a istovremeno zanemarivanje duhovnog i moralnog uèenja.


Takodjer, iz islamskog prava izdvajaju se uèenja i prakse koji su najneprihvatljiviji evropskoj kulturi i civilizaciji i predstavljaju se kao glavne osobenosti bez kojih je islamsko društvo nemoguæe. Nerijetko se prenaglašavaju neke sankcije iz islamskog kaznenog prava (hudud) koje se veoma rijetko koriste i u samim muslimanskim zemljama gdje je ovo pravo na snazi.

Uzroci islamofobije postoje i unutar muslimanske zajednice. Može se slobodno reæi da neki muslimanski imigranti ne poznaju dovoljno zakone i kulturu zemalja u koje se useljavaju i na taj naèin otežavaju svoju poziciju u tim zemljama. Ovdje je posebno važna uloga muslimanskih uèenjaka i predstavnika koji u nekim sluèajevima nedovoljno i neadekvatno pišu i govore o drugima.

Kao primjer mogu poslužiti muslimanski intelektualci koji èesto pišu o manjkavostima zapadnjaèkih država kada su te iste manjkavosti prisutne i u zemljama iz kojih se na njih ukazuje. Jedan od uzroka islamofobije je svakako i terorizam koji su neke marginalne muslimaske grupe prigrlile kao sredstvo borbe za ostvarivanje svojih ciljeva. Neke muslimanske zemlje su pasivne po ovom pitanju i ne èine dovoljno kako bi se ova globalna pošast suzbila.

Muslimanima nije od koristi da za veæinu svojih problema optužuju druge i mi kao vjerski prvaci moramo nastojati i nastojimo da to promijenimo nabolje. Nedostatak muslimanskih transnacionalnih institucija, ili njihova nefunkcionalnost, dodatno otežavaju položaj muslimanskih manjina na Zapadu jer se nerijetko dešava da zapadnjaèke vlade nemaju sa kime razgovarati u nastojanju prevazilaženja problema islamofobije.


U potrazi za novim perspektivama odnosa

Tragajuæi za moguænostima prevladavanja opasne proizvodnje "neprijateljskih slika" i tražeæi prostor za nadu savremeni katolièki mislilac Hans Küng upozorava da ni "neprijateljske slike nisu vjeène ideje, nisu nepromjenljive nužnosti.

One ne samo da se mogu prenositi, npr. sa "Rusa" na "Arape", veæ se mogu i korigovati: kada neprijatelji postanu prijatelji (Francuska-Njemaèka). One mogu postati bespredmetne (komunizam). One se, èak, mogu i prevladati putem nove koncentracije na velike zajednièke zadatke (kada imamo u vidu atomsku opasnost ili ekološku krizu), te bi tako mogli okonèati u jednoj svjetskoj sudbinskoj i odgovornoj zajednici koja bi obuhvatala i islam." (Küng, 2004: 31.)

Zbog prijeke potrebe prepoznavanja svih duhovnih i intelektualnih potencijala s kojima raspolaže èovjeèanstvo, te njihovog stavljanja u funkciju prevladavanja duboke krize u koju je dospio savremeni èovjek i njegov svijet jedno od najvažnijih pitanja jeste moguænost istinskog susreta, meðusobnog uvažavanja i razgovora meðu kulturama, njihovim religijama, duhovnim i intelektualnim tradicijama. U tom kontekstu osobito je važan - i to ne samo zbog njihove duge povijesti susretanja, velike intelektualne sliènosti i povijesnomorfološke uvjetovanosti,nego i zbog znatne zajednièke sakralnogeografske usredsreðenosti i isprepletenosti, te oèite sudbinske povezanosti - meðusobni odnos Zapada i muslimanskog svijeta, kršæanstva i islama.

Bez dijaloga sa islamom, smatra primjerice Hans Küng, nije moguæe graditi mirniju i izvjesniju buduænost našega svijeta: Ko želi razumjeti današnji svijet on mora, bar elementarno, poznavatii razumijevati islam. Nivo znanja koji danas imaju mnogi naši savremenici o islamu iskrivljeno je i nije mnogo odmaklo od srednjevjekovnog nivoa.

Slika, i njome uvjetovana komunikacija, koju Zapad danas ima o islamu, više odgovara zaslijepljenima, onima koji su lišeni mudrosti i nerazboritima, nego onima koji su razboriti i umom obdareni (Kur'an), jer je zasnovana na ressentimentu i logici strasti, lišenoj razuma, što se jasno vidi ne samo u žestokom diskursu koji se širi s jedne i s druge strane nego i politièkim praksama i militantnim akcijama koje se, na oèigled cijelog svijeta, gotovo svakodnevno ozbiljuju sa neviðenom brutalnošæu i mržnjom, cinizmom i drskošæu.

Stoga je nužno promijeniti percepcije: Zapada prema islamu i muslimanima, ali i muslimana prema Zapadu. Kada je rijeè o odnosu muslimana prema Evropi egzistencijalno, epistemološki i etièki je produktivno imati na umu da je Evropa poliedrièna realnost, nesvodiva samo na jedno svoje lice, ma koliko ono dominiralo njenom povijesnom i savremnom perspektivom.

Onoj Evropi - za koju se ne bi moglo reæi da je dovoljno mudra, lucidna i umna, ksenofobiènoj i odnedavno ponovo islamofobiènoj, u osnovi nevjerodostojnoj i samoiznevjeriteljskoj, koja u drugome, u njegovoj kulturnoj, etnièkoj, vjerskoj i politièkoj razlièitosti vidi opasnost za sebe i svoje svjetove kulture -suprotstavlja se ona druga, mnogo vjernija sebi, Evropa: otvorenog duha, univerzalnih vrijednosti i dijaloga, Evropa uvažavanja Drugog u sistemu njegovih referenci, koja svojim duhovnim, intelektualnim, moralnim, religijskim i kulturnim potencijalima može doprinijeti graðenju zajednièkih osnova za izvjesniju buduænost našega svijeta.

Ova Evropa zna da ona nije izronila poput Afrodite iz okeana, te da je nastala obogaæujuæi se doprinosima iz mnogih razlièitih izvora, ukljuèujuæi i islamski svijet (Lewis, 1993: 128.) To je Evropa koja u sebi istovremeno spaja moæi vjernosti aksijalnim vrijednostima drevne Grèke, Rima i Istoku Božije objave, te univerzalnim idejama mjerodavnih tradicija svjetskih kultura. U ovakvoj Evropi Istok i Zapad se ne suprotstavljaju i ne porièu, nego èine jedinstvo istoga i jedno drugome su pretpostavka.

U nasluæenoj perspektivi za nesporazume i neprijateljstva, fundamentalizme i terorizme, za strahove i mržnje, za islamofobiju i ksenofobiju, ostalo bi mnogo manje prostora. No, to je san kojeg æe, po svemu sudeæi, oni skloni sanjanju bolje i izvjesnije buduænosti svijeta i èovjeka još dugo sanjati.



Uz pozdrav, hoæu da vjerujem u bolje sutra! 

                                                                          Reisul-ulema Islamske zajednice Srbije

                                                                          Adem ef. Zilkiæ

       

 


OBDANIŠTE "NAHLA" UZ PODRŠKU H.O. "EMANET" ISPORUÈILI ROBU PRIHVATNOM CENTRU U TUTINU
Oglasavanje
 

MULTIMEDIJA
VIDEO
  
Gregorijanski kalendar
 
 
 
 
 
 
Anketa
Aktuelne vijesti
Hadis